Poruke pape Franje, a najviše one koje promiču skromnost i siromaštvo, i dalje plijene pozornost najšire svjetske javnosti, ali kao da na njih nema konkretnih odgovora iz same Crkve. Na djelu je, zapravo, svojevrstan apsurd da se papine poruke sustavno reduciraju u koncentričnim krugovima jer se u samoj Crkvi kao instituciji doživljavaju po sistemu – ne odnose se one na nas. Ne odnose se one na župnike i kapelane jer oni grizu tvrdu koru svoga pastoralnog kruha svaki dan. Ne odnose se na redovnike i redovnice jer su oni ionako u zavjetu siromaštva. Ne odnose se i na biskupe jer oni sve što imaju pravedno i solidarno razdijele po svojim biskupijama... Kaže se kako se odnose samo na Rimsku kuriju, ali i tamo odmahuju rukom, tvrdeći da su namijenjene upravo Crkvi u cijelome svijetu pa se krugovi iz svoga središta vraćaju prema svojoj periferiji. Onda ponovno natrag i tako u beskraj pa proizlazi da papa Franjo govori sam sebi, a to nikako nije moguće.
Promicanje siromaštva i skromnosti Franjina je odlika još iz Buenos Airesa i to svi znaju. Svoju vlastitu skromnost preslikavao je na sliku Crkve koju je vodio u Argentini, a sada to čini na razini svijeta. Optužuje ga se pritom da siromaštvo ističe kao jedinu krepost iznad svih ostalih te da će Crkvu, u kratko vrijeme, lišiti svega ostaloga bogatstva, koje nije samo materijalno nego, primjerice, i intelektualno.
Naime, govori se kako će ovakva Franjina politika otupjeti snagu intelektualnih, ponajviše vatikanskih, elita te da će to za Crkvu biti dugoročno jako loše. Teško je povjerovati da je tako snažno evanđeoski nadahnuti papa Franjo spreman na bilo koji način naštetiti svojoj Crkvi. Lakše je vidjeti da poruke siromaštva i skromnosti odašilje ne kako bi Crkvi otupio njezinu evanđeosku oštricu, nego naprotiv, kako bi je više senzibilizirao za duh vremena u kojemu živimo, a koji je i Crkvi ozbiljno naštetio konzumerizmom, hedonizmom i potrošačkim mentalitetom.
Objašnjavajući što je to crkveno bogatstvo, papa Franjo u razgovoru s rabinom Skorkom kaže kako je Crkva bogata, primjerice, svojim kulturnim i umjetničkim blagom, ali ono se čuva u muzejima (za koje je nužno platiti i ulaznicu kako bi se održavali) i nema tržišnu vrijednost.
Međutim, Crkva ima imovinu koja dobro kotira na tržištu, kao što su nekretnine. Papa je upravo pozvao da se prazni samostani u Italiji daju izbjeglicama. Naši samostani, crkvene zgrade pa i crkve bile su, sjetit ćemo se, upravo u tome duhu solidarnosti pune izbjeglica tijekom rata. Crkva je svoja kristovska vrata otvarala svima. No, ne mora biti rata da bi bilo tako, zar ne? U Hrvatskoj nema mnogo napuštenih stanova i crkvenih hotela na koje cilja papa Franjo, ali ima nekretnina i druge imovine koja bi se mogla koristiti u socijalne svrhe. Crkva bi tako bila najbolja opozicija bešćutnosti vremena u kojem živimo, koja u duhu potrošačkog mentaliteta nemilice troši sve pred sobom, a najviše ljude i njihove sudbine, do kojih je Crkvi i te kako stalno. Odnosno, trebalo bi tako biti.
Sve suprotno nije ni u duhu evanđelja ni u duhu poruka pape Franje, koji bi, kako je krenulo, uskoro i suvišno vatikansko blago mogao razdijeliti siromasima. Pitanje je samo, hoće li ga i Crkva u svijetu onda u tome slijediti.