I dalje bez glavnog zgoditka

Poslije niza čudnovatih slovenskih političkih “gesta i grimasa” i hrvatska vlast i opozicija složile su se da se ludorijama slovenske politike Hrvatska treba suprotstaviti. Vlast i oporba suglasile su se da prihvate posredovanje Ahtissarijeve skupine. Naši se uzdaju da će ta skupina samo posredovati do pravorijeka Međunarodnog suda o granici u Savudrijskoj vali. Slovenci vjeruju da će grupa stručnjaka, i usprkos hrvatskim argumentima, arbitrirati njima u korist. A Bruxelles bi izgleda najviše volio da ga ostave na miru.

Mogu li hrvatska nadanja da će izabrano društvo, predvođeno finskim diplomatom, fino posredovati, tj. biti samo nužnom etapom do Međunarodnog suda, koji bi naposljetku potvrdio hrvatske dokaze o morskoj i kopnenoj granici u Istri i postati i pravna i politička realnost?

Mogu, ali i ne moraju. To što Hrvatska ima argumente još ne znači da će dobiti i sudsko pravo. Zapravo, pitanje je hoće li slovensko-hrvatski spor do suda uopće i doći. U hrvatskoj je i daljnjoj i nedavnoj prošlosti ne malo takvih frustrirajućih primjera. Još davno Miroslav Krleža, svjestan tog poraznog “stanja fakata”, odnosa Europe spram Hrvatske kroz povijest, turobno konstatira kako Europa i ne mari za hrvatsku vjeru u nju, u njezinu zaštitu i u njezinu pravičnost. Hrvati, upozorva Krleža, u velikoj europskoj političkoj lutriji nikada nisu izvukli glavni zgoditak. Naprotiv.

Krleža nije bio skeptičnim spram Europe ex nihilo. Dapače. Znao je zašto je sumnjičav, znao je da Europa nije politička pastorala, nego stalno političko bojište. Znao je, za razliku od mnoštva današnjih hrvatskih euroblesana, da Europa nije samo harmonija, pravda i humanost, tek komoditet putovanja “bez pokazivanja putovnice” nego i nesklad i suprotnost i interes i nepravda i politička moć.

Možda i više nego nekoć, Europa je jedinstvo suprotnosti. A možda nadasve vladavina interesa. Hrvatska se vlast pouzdala da i za nju vrijedi isto interesno pravo, ali mrštenje eurokrata na proglašenje ZERP-a pokazalo je da hrvatski nacionalni interes ne vrijedi kao europski, odnosno talijanski i slovenski. Zašto bi EU, kao esencija takve Europe interesa, uopće dopustila i da hrvatski interes glede granice dođe pred Međunarodni sud, da bude pretvoren u pravo?

Upozorenja Stanka Lasića u osvit hrvatske samostalnosti, bila su, kao i Krležina, pretkazujuća spram biti Europe, ali u Hrvatskoj, kao ni Krležine anticipacije, nikada ozbiljno domišljenima kao naputak za seriozno i mudro političko djelovanje. Lasić je, na zdravoskeptičnom krležijanskom tragu izgleda uzaludno upozoravao da ulazak u EU “nije poziv na ples u Elizejskoj palači, nego bitka koju će trebati voditi desetljećima, talentirano i duhovito, zanosno i oprezno, tvrdoglavo i cinično”.

Ultimatumi, cjepidlačenja, natezanja i uvijek nova traženja EU od Hrvatske potvrdila su i Krležu i Lasića kao političke realiste. O tome realizmu svjedoči i stav EU spram okasnjele balkanske mitomanije – kako slovensku politiku posezanja za hrvatskim naziva istarski župan Ivan Jakovćić – za koju iz EU Slovenija zapravo i nije ozbiljno ukorena.

Ako je EU dopustila, Hrvatska je pak previdjela veličinu slovenske mrzovolje i netrpeljivosti, doseg i obujam slovenskog nacionalizma. Tvrdnji kolege Ivice Šole, izrečenoj u prošlotjednim “Licima nacije”, da je u Jugoslaviji povik jedino bio na hrvatski i srpski nacionalizam, a da je slovenski nacionalizam rastao u njihovoj ideološkoj zavjetrini, nema se, glede današnjeg slovenskog ponašanja, nešto bitno ni dodati ni oduzeti.

Ta je konstanta “brige za slovenske interese” u slovenskoj politici prisutna i kod klerikalca popa Antona Korošca, komunista Edvarda Kardelja, i kod socijaldemokrata Boruta Pahora. Jednako u Kraljevini Jugoslaviji, Titovoj Jugoslaviji, i u samostalnoj Sloveniji. Hrvatska se pak politika uzda da će hrvatski nacionalni interes zaštititi Međunarodni sud!?