Ljudi prosvjeduju jer su gladni, zaključio je predsjednik Josipović. No to nije posve točno. Ljudi prije svega prosvjeduju jer su siti. Siti neimaštine, siti nezaposlenosti, siti političara koji se od njih skrivaju po utvrdama stranačkih središnjica, Sabora i Banskih dvora.
Ne mogu više gutati političke floskule, grabež i lopovluk koji im se godinama odvijao pred očima, laži kojima se štite oni koji su od politike kao proklamiranog posla u službi i za interese građana napravili prćiju za kastu privilegiranih. Boli ih želudac od vlastite besperspektivnosti i od bezidejnosti onih koji, umjesto da vode njih, vode samo sebe od jedne fotelje do druge, od jednog dobro plaćenog mjesta do drugog.
Muka im je od loše režiranih predstava u kojima za Dan žena premijerka ode u tekstilnu tvornicu dijeliti ruže radnicama nakon što se nije udostojila ni pogleda svrnuti na žene iz Kamenskog i Uzora, koje su ostale bez posla. Zlo im je od igrokaza s braniteljem Purdom, kojeg se voda u razgled Banskih dvora i Sabora, preuzima kumstvo njegovu djetetu a da nitko više ne spominje odgovornost institucija ove države koje ne samo da su ga dovele do zatvora u Zenici nego su ga pokušale i kompromitirati tvrdnjom da je znao za tjeralicu i sam se uvalio u nevolju.
Dosta im je svih onih koji se ponašaju kao da žive u nekom Trumanowu showu, pod staklenom kupolom, i misle da s nekoliko “ja kao predsjednica Vlade i ja kao predsjednica HDZ-a” mogu poništiti stvarnost koju živi 90 posto ljudi u Hrvatskoj. Zgađeni su političarima koji se žale na svoju sliku u medijima, a ne vide kako im narod doista izgleda, onima koji su od Europske unije prvo napravili zlu vješticu – koja stalno prijeti, kažnjava i nešto traži – a sada se čude što je neki žele spaliti umjesto da se, po direktivi i zbog potrebe politike, prave da u njoj sada vide samo kućicu od čokolade i marcipana u koju obvezno treba ući.
Nije građane (samo) glad i strah od nje istjerala na ulicu. Istjerala ih je bezobzirna politika koja vodi računa samo o sebi, grabežljivci na vlasti i oko nje koji se hrane na njihov račun. Nisu gladni toliko kruha koliko su gladni promjena. I nije riječ tu samo o nekoliko tisuća onih koji štrapaciraju gradovima, sa samozvanim vođama ili bez njih. Njih bi se lako moglo i zanemariti. Riječ je o stotinama tisuća onih koji su svojedobno potpisali zahtjev za referendum, onima koji još grintaju samo sebi u bradu, ali u njima kipi, onima koji strahuju od sutrašnjice koja bi mogla donijeti nezaposlenost njima ili njihovoj djeci, mirovine još nedostojnije čovjeka i njegove starosti, o još težem životu svima koji žele živjeti normalan i običan život.
Upravo zbog gladi s jedne i (pre)sitosti s druge strane prosvjednici će na pitanje što žele odreda reći da traže što skorije izbore. Na pitanje hoće li se nešto promijeniti nakon izbora većina odgovara da neće. Jest kontradiktorno, ali je u isto vrijeme logično. Na ulici su (ili na potpisivanjima peticija ili izražavajući nepovjerenje u anketama) da maknu ove koje ne mogu više podnositi, a ne zato što vjeruju da će u rujnu, ili kada već izbori budu, doći bolji. Njih više ne zanimaju kompromisi koje političari međusobno rade kako bi pokušali sačuvali sebe, pa tako i ovo cjenjkanje oko datuma izbora vide samo kao još jednu igru kojom politika sebi spašava, hm, obraz.
Narod je napokon naučio da izbori sami po sebi ne moraju značiti i promjene za njih. Smjena na vlasti nije jamstvo boljeg života građana i upravo stoga jednako šibaju po svim političkim strankama, koliko god se oporba tome čudila. Jednostavno su u ovih dvadeset godina spoznali: glasa se jedan dan, ali trpi se četiri godine. I odlučili: ne moramo trpjeti ako stvari idu nizbrdo. Možemo ih maknuti ako kradu, lažu i ne rade dobro. Poruka je to za sve buduće vlasti.
Nisu građani gladni toliko kruha koliko su gladni promjena – i to njih stotine tisuća +++++++++++ sa ovim je sve rečeno. Naravno da idioti koji podržavaju te još veče lopove idiote,ovaj tekst smatraju idiotskim jer su oni i odgajani u idiotizmu od tih svojih idiota.