I Hrvatska na bubnju moguć je scenarij

Samo neupućeni i/ili jalni ne bi u zemlji ispremreženoj investicijskim “minskim poljima smrti” podržali zakon koji olakšava investiranje. I to hitno. Iako nam se žurilo i sve vrijeme dok je veliki guru furiozno drmao gospodarstvom. Pa ipak, više od godinu dana čekali smo da se pojavi deus ex machina – prijedlog Zakona o strateškim investicijskim projektima (ZSIP). Ali sada je svaki dan kao godina pa je za raspravu o zakonu dano tričavih deset dana, traži se hitno donošenje i da zakon stupi na snagu na dan objave. Traži se sve ono što je nedavno bio povod Ustavnom sudu da očita lekciju vladajućima o nedopustivoj bagatelizaciji zakonodavne procedure, posljedice čega onda najčešće mora rješavati ionako opterećeno sudstvo i Ustavni sud. Koliko drži do javnosti i procedure, predlagatelj drži i do okoliša jer je i za procjenu utjecaja strateškog projekta na okoliš dano samo deset dana, a u protivnom (recimo zbog bolesti) predmnijeva se da nije ni potrebna. Ali, zato je predlagatelj bio skrupulozan kad je rokove davao sebi i svojima. Vladi je dano čak 30 dana za imenovanje članova Povjerenstva za strateške projekte, a 60 dana upravnom tijelu za gospodarstvo za listu strateških projekata. Ako dosad na tomu nisu radili, onda bi mogli sada, pa bi barem za tih 60 dana produljili javnu raspravu o zakonu, to više što na produljenju roka inzistiraju svi, oporba, sindikati, nevladine organizacije, HGK, HBK...

Kamo brzina vodi vidi se i po, sadržajno i nomotehnički, na brzinu sklepanom zakonu, s primjerima pogrešne numeracije, pa socrealističnom višestrukom definicijom strateškog projekta s puno lijepih želja. Interesom RH proglašava se svaki, pa i najgori projekt, ako ga strateškim proglasi Vlada. Strateška je svaka investicija iznad 150 milijuna kuna. Ali, i svaki projekt bez obzira na visinu ulaganja ako udovoljava nekom od 12 kriterija, recimo da zapošljava “veći broj” ljudi. Ne precizira se je li to pet, sto ili tisuću, a to ovisi isključivo o procjeni onoga tko primjenjuje zakon. Slično je i s dobrobiti ulaganja za turizam, izvoz, nerazvijene krajeve... pa svaki projekt može, a ne mora biti strateški. Vladajući teoretski mogu ucjenjivati politički im nesklone investitore. Ali, i investitor može uvjetovati ulaganje nekom privilegijom inspiriran time što Vlada može šume, zemljište, javne ceste i vodno dobro “neposrednom pogodbom otuđiti i/ili na njima osnivati stvarna prava”. Scenarij Hrvatske na bubnju nije nemoguć. U investicijskom smislu dosad feudalna Hrvatska s takvim ZSIP-om postaje apsolutistička monarhija Zorana Milanovića. Investitorima više neće noge podmetati lokalni moćnici i birokracija, već će ovisiti o naklonosti vrha izvršne vlasti. Povjerenstvu, ministrima i Vladi daju se moćni, ali i opasni alati za raspolaganje javnim dobrom, koji ne predviđaju izuzetke, dok su mehanizmi nadzora i kontrole svedeni na minimum. Tu se potencijalno krije izvor novih korupcijskih zala, poput Fimi medije ili privatizacije, osobito kad se ima na umu kontinuitet funkcioniranja naše vlasti na podobnosti, a ne stručnosti, profesionalnosti i moralnosti. Tu nije riječ o SDP-u ili HNS-u, Vladi ili premijeru. Čak i ako nam je njihovo poštenje i osjećaj za javno dobro neupitno, tko bi se danas uzdao u njihovu sposobnost prosuđivanja što je ili nije u interesu RH? Čak i da se te ovlasti daju besprijekornima i sposobnima, njih će sutra netko zamijeniti na vlasti, čija se trgovina javnim resursima ne mora ograničiti na HPB, Croatia osiguranje...