Zima je ranih devedesetih. Oca i majku Kostelić, njihovo dvoje djece, Janicu i Ivicu, stisnute u sklepanom “wartburgu” presrele su na granici kamere hrvatskih medija.
Zbunjeni Kostelići gledaju kako im, kroz spušten vozačev prozor guraju mikrofonsku “krušku” i sugestivno pitaju; Idete na skijanje, sada u vrijeme rata, dok Hrvatska treba svaku devizu za obranu? - Pa nećemo puno potrošiti, spavamo u šatoru, za jelo imamo špeka i luka, samo želimo da nam djeca postanu najbolji skijaši na svijetu...
Zamislite ih prve na postolju, a iza njih Austrijanci, Šveđani, Nijemci... zaneseno odgovara otac Kostelić. - Ma kakava postolja, sram vas bilo - uzvraća nabrijani medijski čovjek, pogleda u kameru i zaključi: - Dragi gledatelji, dok se Domovina bori s najvećom krizom, neki misle samo na razonodu.
Nakon ovog komentara, u autu Kostelićevih prvo muk, pa jecaji dječice. Otac, posramljen, okreće auto: - Idemo natrag, bit ćete rukometaši - tješio je na povratku Janicu i Ivicu. Nema sumnji, da su Kostelići sebi stavili u zadatak izgraditi rukometaše, Janica i Ivica sigurno bi bili najbolji igrači na svijetu. Na sreću, Kostelići nisu naišli na medijski lov na vještice, (p)ostali su skijaši.
No, na ovu fikciju-fantaziju natjerale su me višednevne hajke koje su, najagresivnije provodile sve tri nacionalne televizije. “Skijaško ludilo”, “egzodus Hrvata”, “invazija”, čulo se. Danima su mediji, s tezom da je riječ o skijaškom ludilu spaljivali sve one koji su se usudili krenuti na skijanje.
Sačekivali su ih na granicama, ganjali ih po prekograničnim skijalištima, isljeđivali, uvijek s istom porukom - sramotno je ovako trošiti novac kad državu počinje drmati kriza, a politički vođe pozivaju na opću štednju. Premda sam na skijaške daske (doslovno, jer su bile drvene) stao davno kod rodbine u Gorskom kotaru, suosjećam sa skijašima koje su mediji izložili progonu. Što sugeriraju? Da na skijanje odlaze bogati snobovi.
Većinom krivo. Da je skijanje “neprirodno” za Hrvate? Opet krivo, pogledaj primjer Kostelića. Što kažu činjenice? Prije desetak godina na skijanje je odlazilo 200.000 građana Hrvatske, sada 250.000. Prije su odlazili Zagrepčani i stanovnici sjeverozapadne Hrvatske, sada i Istrani, Riječani, Dalmatinci. Uglavnom ljudi srednjeg staleža, koji skijaju “na rate”, ili štede čitave godine. I kakvo je to “ludilo”? Pa riječ je jednostavno o običnom odlasku na godišnji odmor, jer su blagdani i zimski raspust u školama i na fakultetima. Odmor koji traje u pravilu - tjedan dana. Kakav luksuz, glupost.
Pa ljudima je to jedno od rijetkih, preostalih veselja! Mogu li se “pokriti”, neka idu, uživaju, vrate energiju i zadovoljstvo. Tomu i služe godišnji odmori. Zanima me, slijedom iste grešne logike, što će se dogoditi na ljeto i u vrijeme “pravih” godišnjih odmora. Kada dva milijuna Hrvata krene na more. Hoće li građani biti sačekivani na naplatnim kućicama s istim, bezobraznim, isljeđivačkim upitima?
Odakle vam novac za more? Zar niste čuli da je kriza? Prema istoj logici treba naganjati i one bezobraznike koji se odluče posjetiti neke od europskih metropola, na par dana, a što tek treba raditi onima koji se odluče na prekomorski let? Ustvari, svakoga koji prijeđe granicu i namjerava potrošiti neke eure u inozemstvu treba tretirati, eto, kao izdajicu.
Takva je logika vodila one negdašnje vlastodršce koji su u svojoj nemoći zatvarali granice, uvodili čak depozite za izlazak “snobova” iz države. Ova hajka na skijaše očito je ostatak onog razmišljanja da svi moramo biti jednakih mogućnosti i ambicija, a ima tu i znamenitog hrvatskog jala. Stoga, ugodno vam skijanje! I dobro je da je ono s odustankom Kostelića bila tek moja fikcija.