I lijeve i desne zbunjuje kad su ljudi sretni

Prošlo je već više od deset godina otkako je Hrvatskom kružila peticija za obustavu gonjenja generala Gotovine. Pokrenuli su je i prvi potpisali ljudi koji su prema svim uobičajenim kriterijima pripadali političkoj desnici. Za Gotovinu su glas digli i potpis dali i tvrdokorni nacionalisti koje takva kvalifikacija ni najmanje ne vrijeđa. Naprotiv. Ukratko, sve je bilo manje-više očekivano. Ništa zbog čega bi se ljevica uzbuđivala i živcirala više nego inače, premda je među potpisnicima bilo i sasvim “netipičnih” imena, poput, primjerice, Šefka Omerbašića.

Međutim, konsternacija je nastala kada su peticiju kojom se izražavala uvjerenost u nedužnost generala Ante Gotovine počeli potpisivati glazbenici. Ne estradnjaci, nego u Hrvatskoj, a bome i šire, uvaženi umjetnici. Peticiju je tako potpisala jedna fina zagrebačka gospođa i ugledna pijanistica Pavica Gvozdić. Potom dugogodišnji voditelj Zagrebačkih solista, violinist i džentlmen Tonko Ninić. A na kraju i jedan od nosećih stupova hrvatske glazbene kulture, dirigent koji je ostvario respektabilnu karijeru na dva kraja svijeta, u SAD-u i Japanu, maestro i akademik Pavle Dešpalj.

Upravo njihovi potpisi na peticiji koju se općenito smatralo i nazivalo desničarskom postali su, prema nekim analitičarima, “simptomom društvenog fenomena”. Jer, radilo se o predstavnicima jedne lijepe klasične umjetnosti koja je još uvijek neka vrsta legitimacije europske građanske kulture.

Glazbenički potpisi za Gotovinu

Ti su ljudi tada na sebe navukli bijes (nije nipošto prejaka riječ s obzirom na pljuvanje bez zadrške po njima sa stranica Ferala) onih koji su smatrali kako se podrazumijeva konsenzus svega urbanog, modernog i građanskog oko toga da general Gotovina mora lupiti petama i krenuti u Haag.

Međutim, ti umjetnici ni do tada, a ni kasnije, nisu živjeli od nacionalističkog dernečenja. Oni nisu potpisivali da bi profitirali. Oni nisu prodavali knjige, CD-e i majice s likom generala Gotovine. (Usput, smatram pristojnim da se od prokazivanja te vrste domoljubnog biznisa suzdrži bilo tko od nas novinara koji smo u najmanju ruku sitni profiteri od tiraža novina u kojima radimo, a koji se podižu dijeljenjem naljepnica i što manjih, što većih, a što najvećih postera s generalovim likom.)

Zašto nakon deset godina ponovno pišem o tim glazbeničkim potpisima za Gotovinu? Zato što i danas u njima vidim predstavnike mnogih, politički i ideološko gotovo pa nesvrstanih hrvatskih građana ujedinjenih tada u osjećaju duboke povrijeđenosti, a sada u barem jednom danu radosti.

Premnogi su novinari i reporteri ovih dana govorili u ime čitave Hrvatske, svih Hrvata, domoljuba, branitelja... Takve su generalizacije i pogrešne, i netočne, i neprofesionalne. Ja se usuđujem ponuditi samo svoj osobni pogled, ali s nadom, pa i uvjerenjem da ga dijele mnogi moji sugrađani.

Radost koja nikome ne prijeti

Nikada nisam nijekao zločine koje je u Domovinskom ratu počinila hrvatska strana. Nikada nisam zastupao nekažnjivost hrvatskih branitelja i “branitelja”. I dalje mislim da je rat najveća nesreća i najveći gubitak koji može zadesiti bilo koji narod i državu, pa i onu pobjedničku. Ipak, ne vidim nikakvo proturječje u osjećaju silne radosti koji me je preplavio dok sam slušao presudu suca Merona.

Prije deset godina, u kontekstu teme glazbenici i Gotovina, pisao sam i o snažnom doživljaju jedne izvedbe Beethovenove Devete simfonije koja se ne sastoji samo od Ode radosti, nego i od jednog velikog samilosnog requiema. Upravo tako tih sam dana doživio i razumio potresni treći stavak tog velikog djela. Ali, Beethoven na kraju poziva na bratstvo svih ljudi pod kapom nebeskom i ovim Schillerovim stihovima: “Trčite, braćo, svojom stazom, radosno, kao junak prema pobjedi”.

Onakvo pobjedničko držanje, kakvo je po povratku pokazao general Gotovina, samo je uvećalo tu radost. “Prevođenje” njegovih izjava s hrvatskog na hrvatski, valjda s desnog na lijevi i natrag, meni je potpuno smiješno, jer te su jasne riječi za moje uši bile glazba velike radosti koja nikoga ne ponižava, nikome ne prijeti, ne zaziva osvetu i poštuje sve mrtve. To je radost koje se nitko ne treba stidjeti.