I 'Marš na Drinu' još je uvijek i umjetnost

I “Marš na Drinu” je i umjetničko djelo čija se izvedba, pa i nikad grotesknija u Ujedinjenim narodima, može pravdati umjetničkim slobodama, ali je Ban Ki-moon izrazio žaljenje ako je time netko povrijeđen. Da je znao što mu Vuk Jeremić podmuklo sprema, vjerojatno bi spriječio izvedbu te srpske pjesme oskvrnute u Srebrenici gdje je bila glazbena podloga za silovanja. Da je kojim slučajem s prigodnim plakatom na kojem dominira Ovčara i s porukom “Fini mrtvi Hrvati” najavi Bora Čorba kao dio svoga repertoara u Vukovaru, principijelni borci za slobode rekli bi da plakat i skladba “potiču dijalog” pa bi kao netom aluziju na Djevicu Mariju u lezbijskom zagrljaju, branili i taj “kulturni” performans. Neupućeni mogu, kao što je Ban Ki-moon, pljeskati na taktove “srpskog Bolera” (iako je nastao prije), ali i Srbi kojima ta pjesma budi nacionalni naboj moraju izvan tih okvira voditi računa što ta skladba izaziva kod žrtava. Stvar je građanske pristojnosti, a kad zatreba i pravne države, poštovanje tuđih osjećaja, žrtava holokausta, ustaša, četnika...

Ravnatelj Gavelle Darko Stazić bio je drčan kad se radilo o tuđim, njemu nevažnim simbolima, a čim je dirnuto u njegovu svetinju ili kako je to “slobodniji” Dalibor Matanić rekao “kad je netko zakrenuo pipu”, zaboravio je na umjetničke slobode. Uostalom kao i Matanić, kojem je Oliver Frljić očitao finu lekciju o principijelnosti jer se prije svih od njega kao autora “Finih mrtvih djevojaka” očekivalo demonstrativno raskidanje s Gavellom u znak protesta protiv cenzure i Crkve. Frljić skidanje plakata naziva nedopustivim i najgrubljim zadiranjem u umjetničku slobodu. I protivnici Crkve pa i cenzure pitaju se je li umjetnost svaki plakat pa i provokativna dosjetka na kakvoj je imidž gradio Feral Tribune? Ili je Frljić kriterije spustio kako bi dao oduška svojoj teatralnosti koja će mu se kad-tad vratiti kao reklama za budući rad. Od uvredljivosti, plakat se brani obranom lezbijske ljubavi od Crkve, kao da aluzija ne bi bila uvredljiva i da je simbol vjere prikazan u zagrljaju muškarca s rukom na dojci. Kultura, kao i mediji, tražeći pažnju dezorijentirane publike prezasićene infotainmentom, izlaz nalazi u provokaciji, senzaciji i pretjerivanju, što je bila i Severina u kazalištu, seksualizirana Matanićeva svinja, naga Lucija Šerbedžija u kavezu, kao i to što tako dobro radi njezin tata na Brijunima.

Kazalište, kino, knjiga... hramovi su umjetničke slobode, “eksteritorijalna” mjesta kojima i pravna država priznaje povlašteni režim. Tko god želi može ući u ta “sveta mjesta”, a ne mora. Stoga je i kidanje zastave u kazalištu, tužiteljstvo svojedobno ocijenilo kao umjetnički, a ne kriminalni čin vrijeđanja simbola RH. Ali, kad je to s jakim motivom učinio aktivist šaljući komade zastave predsjedniku države ogorčen dugim procesom za nesreću u kojoj je bio žrtva, poslan je na psihijatrijsko vještačenje. Plakat za “Fine mrtve djevojke” nije bio izložen u kazalištu ili muzeju, već na javnom prostoru radi povećanja gledanosti i profita. Papa Benedikt XVI. u povodu objave karikatura proroka Muhameda branio je svjetske religije tražeći osudu osoba “koje izravno profitiraju od vrijeđanja vjerskih osjećaja”. Britanski regulator za oglašavanje 2011., objavila je Hina, zabranio je karikaturu Isusa kako namiguje s uzdignutim palcem, koju je telefonski operator 4U koristio kao reklamu u britanskim novinama u vrijeme Uskrsa uz slogan “Čudesna sniženja”. Operator se ispričao katolicima.