I Mesić kao građanin Pokorni

Nakon Mesića, eto i Cvitana među osamljenim borcima protiv nepravde u Hrvatskoj. Priznaje li to vlast predaju? Zar je ona doista samo glava kojom upravlja vrat kojeg nitko ne može kontrolirati? Znači li to da su ih nadjačale mafija, korupcija, klijentelizam koji su se ugnijezdili i udomaćili u svim porama gospodarskog i političkog života?

Ni deset dana nakon što se predsjednik Mesić javno požalio da se osjeća posve osamljenim u svojoj borbi protiv korupcije – jer već osam godina uzaludno ponavlja svoju rečenicu da 'institucije trebaju raditi svoj posao’ – pridružio mu se i Dinko Cvitan, ravnatelj Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala. Pred Nacionalnim vijećem za praćenje borbe protiv korupcije priznao je da se u biti osjeća osamljenim u svojoj borbi jer, kako kaže, 'izostaje sinergija svih institucija’.

Mesić je svojom prepoznatljivom rečenicom nekima poslužio za ismijavanje, jer oni koji ga ne vole u njegovoj izreci ne vide ništa doli frazu kojom kupuje alibi za sebe i vlastitu neefikasnost. Drugi možda razumiju njegovu nemoć, ali nisu zato manje razočarani što nakon osam godina na Pantovčaku predsjednik države javno priznaje da ne može učiniti ništa, jer ga nitko ne sluša, a pitanja koja postavlja ne dobivaju čak ni reda radi odgovore.
 
Izjave dvojice ljudi koji predstavljaju upravo institucije koje bi trebale pridonijeti sigurnosti i stabilnosti te države nisu samo tužne, jer govore o njihovom osobnom neuspjehu, već su i vrlo opasne. Jer kada to kažu Mesić i Cvitan, onda se ne radi o osobnom razočaranju 'Iks Ipsilona’, koji se u životu susreće s birokracijom i neefikasnim institucijama.

Nije to žalopojka građanina Pokornog koji se ispuše u lokalnom kafiću ili u svoja četiri zida, jer mu obijanje vrata postaje neželjeni stil života. Radi se o ljudima koji u očima građana predstavljaju utjecaj i moć, oni su ti koji bi trebali rješavati probleme, a ne nabrajati zapreke za njihovo rješavanje. Radi se o onima koji bi trebali biti jamstvo da država funkcionira i da se kriminal sankcionira.

Ako njih dvojica 'plaču’, što tek mogu očekivati drugi, kojima je takva moć nedostižna? Tko onda odgovara za državu? Je li doista moguće da se premijer, državni odvjetnik, svi mogući i nemogući uredi i ministarstva ogluše na pitanja i zahtjeve predsjednika države kada traži da se raščiste sporni slučajevi, utvrdi istina oko javnih natječaja, sankcionira organizirani kriminal? Ako je tako, onda je Mesić samo još jedan građanin Pokorni, koji isto tako može govoriti i u lokalnom kafiću i s penzionerima na Zrinjevcu.

A da ne bi bilo tako, Mesić bi pred javnost trebao izaći s popisom svojih zahtjeva i imenima onih koji su se na njih oglušili, do predsjednika Vlade ako treba. Zašto ne raskrinka one koji ne rade svoj posao i time se osigura protiv osamljenosti, jer bi na svojoj strani imao hrvatsku javnost koja želi da ova država konačno potraži put iz žabokrečine u kojoj tavori? Je li to zato što je i sam umrežen u kojekakve kombinacije pa su mu ruke vezane? Ili se boji da bi konkretno imenovanje krivaca otvorilo frontu protiv njega? Ili je i on naprosto postao samo još jedna institucija koja, bez obzira na razloge, ne radi svoj posao?

Što god bio razlog, Mesić mora znati da ni godine objašnjavanja o nemoći njegovih ovlasti nisu umanjile tradicionalni respekt koji hrvatski građani gaje prema instituciji predsjednika države. Oni od njega očekuju akciju i reakciju na sve što nije dobro. Ne sporadičnu, već kontinuiranu, žestoku i hrabru. Na Mesiću je da građane ne razočara, ne u sebe, nego u još jednu instituciju. Na njemu je da sačuva poštovanje prema sljedećim predsjedničkim izborima. Ako to ne uspije, čemu će uopće oni služiti? I čemu je služila zakletva koju je dao građanima?