Kolumna

I mi smo imali kult ličnosti. Neki ne znaju, a neki i ne žele znati

Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL
I mi smo imali kult ličnosti. Neki ne znaju, a neki i ne žele znati
19.12.2012.
u 12:00
Nesretna lica Sjevernokorejaca, koji oplakuju godišnjicu smrti “dragoga vođe”, kod mladih şu izazvala nevjericu i pitanje: Jesu li ti ljudi normalni?
Pogledaj originalni članak

Nesretna i uplakana lica Sjevernokorejaca koji oplakuju godišnjicu smrti “dragoga vođe” Kim Jong-ila starije Hrvate podsjetila su na nekadašnje vrijeme u kojem su živjeli, a kod mlađih i mladih izazvala nevjericu, čuđenje i pitanje: Jesu li ti ljudi normalni? Mladi ne mogu vjerovati da se takvo što danas događa, da je moguće takvo kolektivno ludilo. Još i manje da se i kod nas prije tridesetak godina događalo isto, da je i ovdje, kao i u Sjevernoj Koreji ovih dana, vladao očaj i masovna histerija. Kada je umro “najveći sin naših naroda i narodnosti” Josip Broz Tito, bio je očajnički plač kao i ovih dana u Sjevernoj Koreji. Na to je nužno podsjetiti, ne zbog nelagode mnogih starijih koji su u tome zdušno sudjelovali, nego zbog mnoštva onih mladih koji o tom vremenu jedva da nešto znaju. Ali i zbog titoista koji tvrde da nije bilo Titova kulta ličnosti.

Za gotovo četiri desetljeća njegove svevlasti Tito je bio politički bog. Slavilo ga se i veličalo već u partizanima. Pjevalo mu se: “Druže Tito, ti narodna diko, tebe voli malo i veliko.” Narodna se deseteračka spontanost nastavila pjesničkim odama njegovoj odvažnosti, plemenitosti i ratničkom umijeću. Nakon rata skladatelji su mu skladali hvalospjeve, kipari ga klesali u mramoru, a zborovi mu pjevali: “Tito je maršal, Tito je genije...” Stotine škola nosile su Titovo ime, pjevali su mu neuki dječji glasići i operne primadone. Kao danas u Sjevernoj Koreji, i u Titovoj su Jugoslaviji održavani masovni sletovi mladih kojima se slavio kult mladosti, mudrost vođe i moć Partije.

Tito je u svakoj republici bivše države imao zimovalište, ljetnikovac ili lovište. Svaka republika i pokrajina imale su grad koji je nosio i njegovo ime. U Hrvatskoj je bila Titova Korenica, u Bosni i Hercegovini Titov Drvar, u Sloveniji Titovo Velenje, Srbija je imala Titovo Užice, Vojvodina Titov Vrbas, Kosovo Titovu Mitrovicu, Makedonija Titov Veles a Crnogorci pak Titograd. U osnovnim se školama svaki dan sa šakom stisnutom uz sljepoočnicu pozdravljalo: “Za domovinu s Titom naprijed!”

U kvaziknjiževnim biografijama pričane su bajke o Titovoj djetinjoj snalažljivosti, nevjerojatnim sposobnostima i nadnaravnim državničkim i lovačkim moćima. Desetljećima su o njemu šireni mitovi kao da je biće iz grčke herojske mitologije. Kada je bolovao, cijela je zemlja bila u strepnji što će biti i s njim i s nama. Kada je Miroslav Lilić u zajedničkom jugodnevniku zabrinutom narodu priopćio: “Umro je drug Tito!”, cijela je zemlja pala u komu. Nastala je egzistencijalna zebnja, zemlju je preplavio strah i očaj s nespokojnim pitanjem: Što će biti s nama? Titov je sprovod postao opća histerija, masovni plač i velike državne i narodne karmine. Kada je Plavi vlak s Titovim tijelom iz Ljubljane išao u Beograd i stao na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, čekalo ga je stotinjak tisuća uplakanih duša. Taj mnogoljudni tužni zbor odano mu je otpjevao “Fala”. U cijeloj se Jugoslaviji plakalo dugo, gorko i neutješno.

U zajedničkom je pamćenju i u televizijskim arhivima ostao zabilježen i očaj igrača Hajduka koji su se na vijest o Titovoj smrti bacali po poljudskom travnjaku i u očajanju ridali i rukama čupali stadionsku travu. Titov je sprovod bio tuga biblijskih razmjera. Beogradska Kuća cvijeća u kojoj je Tito pokopan postala je mjesto na koje su Titovi poklonici hodočastili da bi odali poštovanje mrtvome vođi. Išli su tamo kao da idu u Mariju Bistricu ili u Međugorje. Zapravo, mnogi kao da sasvim i nisu mogli prihvatiti da je Tito doista umro. Uostalom, još se godinama nakon njegove smrti zaklinjalo uz parolu “Tito živi vječno!”, a zdušno se po partijskim skupovima, omladinskim sletovima, na vojnim vježbama i radnim akcijama pjevalo “Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo.” Smrt sjevernokorejskih vođa – Kim Il-sunga i Kim Jong-ila – samo je obrazac istog ritualnog ponašanja koje se u nedavnoj prošlosti dogodilo kod nas, no koje su mnogi već zaboravili, a mnogi ga se više i ne žele sjećati. Mladi nas danas stoga s pravom pitaju jesmo li bili normalni.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 48

GR
Gradinar
14:17 19.12.2012.

Najgore od svega je to što su već godinama u Republici Hrvatskoj najmoćniji ljudi u svim institucijama oni koji su -. stvarali kult ličnosti Josipa Broza. Otud naši svi problemi.

DJ
djemi
17:39 19.12.2012.

Dragi komentatori, što bi vi danas radije bili? Veprovi koji se svakog dana moraju sami pobrinuti za ručak ili prasci koje seljak svakog dana obilato hrani i onda zakolje? Upravo to je jedna od razlika komunizma i kapitalizma, odnosno Tita i Tuđmana. Ako se odlučite za veprove, dajte mi + a ako ste za prasce dajte mi - .

OB
-obrisani-
15:31 19.12.2012.

normalnom čovjeku muka dođe od sve demagogije titoizma i kulta jednog od najvećih diktatora i zločinca. Tko normalan takvo što ne bi odrekao se ,odbacio u smeće povijesti? Znamo da dvostruki kriteriji u prosudbi zločinca/diktatora su standard ali i da je državno službeno stajalište takvo ipak odražava jednoumlje koje na žalost nema ništa ama baš ništa s europskim normama demokracije i civiliziranog društva.