Kad vidim tko sve, kako i zašto lupa po Hrvatskoj televiziji, najradije bih je svaki tjedan kovao u zvijezde. U predizbornom ratu koji se u Hrvatskoj upravo vodi, a u kojem se “do istrage naše ili vaše” ganjaju crveni i plavi (kao nekad na Titovim vojnim manevrima, s tim što su crveni uvijek glumili “naše”, a plavi “neprijatelja”), HTV je omiljena meta. Ako suci iz Haaga uistinu žele vidjeti kako izgleda pravo prekomjerno granatiranje, neka dođu na Prisavlje, a ne da lunjaju apsurdima sudskih zapisnika koje su sami izdiktirali.
Kažem to zato što ne bih volio da se moji prigovori javnoj televiziji, a o njima je ovdje riječ, protumače kao suglasje s drugim prigovaračima, recimo s onima koji bi HTV rado lišili svih prihoda od pretplate i reklama.
Dakle, prvo, HTV je nedavno odustao od načela kojeg se oduvijek držao i kojim se razlikovao od svih komercijalnih televizija, a to je načelo da se filmovi ne prekidaju promidžbenim porukama. Naizgled je riječ o tehničkoj pojedinosti, no ta je pojedinost bila posljednja crta obrane i kulture prikazivanja filma i cjelovitosti filma kao umjetničkog djela. Jedino mjesto, osim javnog i privatnog kina, na kojem se film nije tretirao kao kosani odrezak nestalo je zauvijek. Ne znam tko je urednik filmskog programa na HTV-u, ali to je osoba kojoj je mjesto u povijesti hrvatske filmske kulture – osigurano.
Drugo, čini se da je informativni program HTV-a uglavnom odustao od svojih žurnalističkih korijena i pravila i priklonio se izvedbenoj dimenziji tv-medija. Od samih je početaka televizijsko novinarstvo bilo jednom nogom u teatru, sada je, barem prema onome što dominira na HTV-u, u njemu i drugom. Vijesti se više ne objavljuju, nego se izvode, prikazuju, glume. Voditelj Dnevnika, primjerice, više nije novinar koji priopćava informacije, a njegovi suradnici profesionalci koji ih prikupljaju i pripremaju za objavljivanje, nego su i on i oni protagonisti tv-igre. Glume novinare koji se bave vijestima. Primjerice, bez ikakve potrebe stoje na ulici i glume reportere koji se javljaju s mjesta događaja.
Naime, u 95 posto slučajeva na mjestu na kojem stoje nema nikakva događaja, ni sugovornika, ni bilo koga (ne računajući kamermana). Ili, kraj središnjeg Dnevnika. Urednik se naginje prema kolegi iz sportske redakcije i s njim se upušta u dijalog koji ide otprilike ovako: Šta ima? A, ništa. A kad nestane tona, a ostane slike, urednik i kolega nastavljaju čavrljati i smijati se. O, kako smo to lijepo izveli. Prava Večernja škola Željka Pervana.
I treće, u informativnim se emisijama, osobito u pola osam, osobito nedjeljom, prečesto gubi granica između informacije i voditeljeva komentara, tako da više nije jasno što je vijest, a što voditeljevo autorsko prenemaganje. Miješanje informacije i komentara profesija izričito zabranjuje (jer ono uvijek vodi u manipulaciju), na HTV-u se opasni mješung zalijeva kao dragocjena biljka.
No, ima na HTV-u i dobrih stvari. Sve manje, ali predizbornom se granatiranju ipak ne pridružujem.
Pavičiću,u pravu si.Manipulativna granatiranja druga Šprajca su doista iritirajuća.Nažalost to mu netko odobrava,a on to obilato koristi. Za mišljenje gledatelja,ionako nikog nije briga.