Ivi Josipoviću dogodilo se ono što se od njega najmanje očekivalo. Profesor prava, koji pazi na svaki paragraf i zarez, predsjednički mandat započeo je skandalima i razočaranjima! Umjesto da bude konačno neka svijetla točka u mračnom tunelu u kojemu se nalazi Hrvatska, ne samo u ekonomskom nego još dulje i u političkom mraku, odmah na početku razbio je možda i one posljednje iluzije o hrvatskoj politici.
U biranju tima radio je po svome, na brzinu, pod utjecajem SDP-a, prethodnika mu Mesića, koji se jedva oprostio od svoje funkcije, i tko zna kojih sve klanova. I dobio je što je i tražio, bumerang za bumerangom.
Moglo bi se reći da i nakon Mesića imamo Mesića kad mu je ovaj prepustio mnoge svoje ljude, prije svega Sinišu Tatalovića i Sašu Perkovića. Potonji je toliko kompromitiran da više ne bi smio niti primirisati politici, a kamoli Uredu predsjednika. Kad se njima onda još doda i Mesićeva „treća kći“ Zrinka Vrabec-Mojzeš, pa još i neki drugi koje je Mesić forsirao za svoga mandata, zbilja se treba pitati što smo dobili s Josipovićem. Jer su se čak i oni koji su za njega glasovali šokirali kad su čuli koga on sve misli uzeti k sebi. Usto je sumnjiva Perkovićeva uloga u kampanji još jedna pljuska demokraciji, ne samo još jedna Mesićeva, na koje smo naučili, nego sad i Josipovićeva.
Ali valjalo bi javnost upoznati s još nekim štiklecima o njegovu timu. Primjerice, dr. Dejan Jović, koji će Josipoviću biti glavni analitičar za medije, dugo godina bio je član Savjeta ultraljevičarske Socijalističke radničke partije pokojnog Stipe Šuvara. Važno ili nije važno, ali valja znati.
Još je više štikleca o drugom njegovu analitičaru i piscu govora, Dragi Pilselu, pravim imenom Carlosu Zvonimiru, čovjeku kojemu je Katolička crkva sve omogućila kad je došao iz Argentine u Hrvatsku, a sad je jedan od njezinih najgrlatijih neprijatelja. Dobro, čovjek može promijeniti stav, pa čak i svjetonazor, i vjersku zajednicu, ali mora držati do nekih općeprihvaćenih činjenica.
On se predstavlja kao teolog, ali nije katolički teolog, nego je teologiju završio kod Petra Kuzmiča na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, za koji kažu da nema onoga koji ga ne završi. Postao je „slavan“ po svojem predgovoru u knjizi „Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera“ koju je sklepala zloglasna Udba 1946. za hajku na Stepinca i druge, a sljedbenici SUBNOR-a objavili su je ponovno 2008., bez ikakvog odmaka, iako su je povjesničari davno već odbacili kao najobičniju montažu, baš kao što je bio i montiran postupak protiv Stepinca. I Pilsel piše predgovor, pri čemu uopće ne uzima u obzir povijesne činjenice.
No, na kraju je znakovito kako se potpisuje. Nakon mjesta i datuma, stoji da je pisao na „blagdan Svetog Franje Asiškog“, a reformacija ne poznaje svece. I onda, ispred svoga imena i prezimena, potpiše se kao „uzorni promicatelj pravde, mira, dobra i sveopćeg bratstva“! Na stranu što bi se moglo zaključiti o osobi koja si daje takve epitete. Ali kakav je on to promicatelj pravde i mira kad promovira udbaški komunistički pamflet u hrvatskoj demokraciji?! Reći će Josipović da ni to nije znao, ali i da nije važno. Josipović je teško razočarao i svojim gospodarskim timom.
Jer ako su u njemu teški „kapitalci“, a jesu, teško da će oni misliti na hrvatskog radnika. Isto kao što Josipović nije mislio na radnike bez posla kad je, teškoj krizi unatoč, za sebe morao prirediti skupi spektakl. Ljudi se pitaju, čemu to? Ali ako se zna da su socijaldemokrati pod Ivicom Račanom drastično umanjili radnička prava, možda se povijest ponavlja. Bolje i za radnike i za Josipovića da to nije tako. Ali on će to morati i dokazati, sad puno teže jer je na početku već totalno zakazao.
Bandic je previse lagao u predizbornoj kampanji! Pokazao je samo jedan daljinski a trebao ih je ponijet punu vrecu!