I Pahor Rupelovim stazama

Slovenija gazi načelo Europske unije o dobrosusjedskoj suradnji i izabire biti neprijatelj Hrvatskoj. Ne samo odlazeća vlada nego i mandatar za sastavljanje nove Borut Pahor. Nakon što je dosadašnja slovenska diplomacija Hrvatskoj blokirala otvaranje četiriju i zatvaranje jednoga pregovaračkoga poglavlja, Pahor je tu blokadu podupro, ponovivši tvrdnju Dimitrija Rupela da hrvatska pregovaračka polazišta predodređuju međudržavnu granicu i nameću ZERP. Odbacio je uvjeravanja Europske komisije i ostalih 26 zemalja članica da u hrvatskim polazištima ništa nije sporno. Kao da Italija, da tvrdnja o ZERP-u stoji, ne bi prva skočila!

Iako je pogazio riječ da pograničnim sporom neće opterećivati pristupne pregovore, bruxelleske dopisnike Pahor nije iznenadio. U Europskome parlamentu upravo je on najviše prigovarao Hrvatskoj. Izgovarao se da to nije njegovo, niti mišljenje njegove stranke, ali da tako misli slovenska parlamentarna većina.

Parlamentarnu većinu danas nadzire Pahor, ali je sastanak Odbora za europske poslove, koji odobrava otvaranje i zatvaranje poglavlja, svejedno sazvan tjedan dana prekasno; k tome, ni na njemu ta tema nije na dnevnome redu! Jednom sam već bio naveo riječi slovenskoga kolege iz Bruxellesa: “Slovenski su političari glupi ako misle da će spriječiti ulazak Hrvatske u EU. A Hrvati će dobro pamtiti tko im je, kada im je trebalo pružiti ruku, podmetao nogu. Umjesto da u EU budu saveznice, Hrvatska će, kada god na dnevnome bude neki Slovenijin nacionalni interes, s pravom glasovati protiv!” Nije on jedini Slovenac koji tako misli, ali se to upozorenje još nije odvažio objaviti u glasilu u kojemu radi.

U međuvremenu se u Bruxellesu Rupelova protuhrvatska promidžba posve razotkrila; osim Europske komisije, koja uporno ponavlja da dvostranim pitanjima nije mjesto u pristupnim pregovorima, jednaku poruku Ljubljani sada šalje i francusko Predsjedništvo EU. Francuzi od Zagreba očekuju da “nastavi pokazivati volju za izgradnju odličnih odnosa sa svojim susjedima”, odnosno, da ne poduzima mjere odmazde koje bi Sloveniji pružile izgovor; obećavaju da će “u tjednima koji dolaze postići suglasnost svih zemalja o ulasku u novu mijenu hrvatskoga pristupnoga postupka”, tj. naučit će Ljubljanu redu.

U samoj je Sloveniji Rupel postigao željeni učinak: tisuću puta ponovljena laž postala je “istina”. Većina Slovenaca sada vjeruje da slovenska politika s pravom poseže preko Kanala sv. Odorika, nakon što smo im već šutke prepustili prostor između Dragonje i Kanala; da im osporavamo nešto što im pripada; čak i u to da im našim morem i tlom moramo nadoknaditi gubitak zapadnoga dijela Primorske! Tako bi valjda i Slovenija morala Austriji nadoknaditi gubitak Južnoga Tirola.

Slovenija je slovila za naprednu državu; u svojemu je krugu proširenja prva završila pristupne pregovore. No, danas joj nije strana politička korupcija, a glasila joj više uređuju političari, kao u ranotranzicijskoj zemlji, nego oglašivači, kao u kasnotranzicijskima, ili javni interes, kao u “starim demokracijama”. Izmišljanjem protuhrvatskih nacionalnih mitova i samodokazivanjem kroz neprijateljstvo predstavlja se, pak, kao mala divljakuša.

Ovakvo shizofreno stanje Slovenije, koja uporno vjeruje da je u pravu, ali se ne usudi izaći pred međunarodni sud jer zna da je u krivu, ni za nju samu nije dobro.

Pahoru bi bilo najbolje da se s Rupelovom neomitologijom obračuna na samome početku mandata. Zasad se ne čini da bi on za to bio sposoban, niti spreman.