I SDP ima Sanadera

Naši su političari ušli u novu fazu međusobnih odnosa. U posljednje se vrijeme mjere po tome tko je tenor, a tko bariton, dodjeljuju si ocjene iako ih uopće nisu zaslužili, posebno ne pozitivne, mjere jedni drugima kolike su im ustavne ovlasti, i tako zabavljaju narod svojim prepucavanjima, posebice HDZ i šef države koji više nije Mesić. Dojam je da nemaju drugog posla. U državi je idila, sve uređeno, standard nevjerojatan, narod prezadovoljan...

Ali nije, daleko od toga. Kao što su i naši političari daleko od odgovornosti koju od njih očekuju oni koji su ih birali, ali i svi drugi. Posebice u doba krize s kakvom smo suočeni već neko vrijeme. Zoran Milanović i društvo prirodno pak žele vlast. I tu nema zamjerke, kao što i Jadranka Kosor tu vlast želi zadržati. SDP se u tom pohodu često mahnito obrušava na Kosorovu i spočitava joj činjenicu da je bila dio Sanaderova kabineta iz kojega sad isplivavaju svakakve afere, pitaju je gdje je bila i što je radila u to doba, da je morala znati ovo i ono, pa da Vlada nema legitimitet...

Bilo bi to sve u redu da Milanović i SDP nemaju svog Sanadera u liku Bandića. Svi su sve znali o Bandiću, podržavali ga, šutke prelazili preko njegovih poteza, a puklo je tek kad je Bandić pokušao na Pantovčak. Kako je sad u modi ispolitizirana Varšavska, gdje ulica traži Bandićevu ostavku, bilo bi pošteno da se traži i ostavka cijele Gradske skupštine, kao i prijevremeni izbori u Zagrebu.

Jer je ta ista Skupština podupirala sve Bandićeve projekte, većinom isti oni ljudi koji danas u njoj sjede i koji sad nadomještaju mjesta s kojih su maknuti Bandićevi istomišljenici.

Sve drugo je veliko licemjerje Milanovića i SDP-a! I tu gube kredibilitet da mogu bilo koga drugoga kritizirati, napadati i prozivati! To što je Kosorova pokrenula borbu protiv korupcije njima ništa ne znači iako bi svaka odgovorna oporba koja smatra da zaslužuje vlast to trebala podržati, a ne se skrivati iza Daimlera, Linića, Bandića i drugih. Ali tko mari za bilo kakvu odgovornost?

Baš kao i šef države Josipović koji također ima prste u pekmezu oko Varšavske iz vremena kad je sjedio u Skupštini. I Josipović bježi od osobne političke odgovornosti. Zato i nije čudno da oko sebe već ima čak 74 savjetnika! Samo u Uredu zaposlio je već 18 savjetnika, njihovih zamjenika i pomoćnika. Uz zaposlene na Pantovčaku, razmjestio ih je u još četiri vanjska savjeta. I kakvu poruku on šalje javnosti? Ja sam šef države koji ništa ne razumijem, nisam naučio biti političar, pa mi treba glomazni aparat da pokrije to moje neznanje. Ništa čudno za bivšeg saborskog zastupnika kojeg se gotovo nitko ne sjeća po istupima u Saboru, a sa sadašnjim glomaznim aparatom traži kolektivnu podjelu odgovornosti. I ne samo to.

Josipović kao profesor prava ismijava to isto pravo, i to baš u slučaju Ureda predsjednika na čijem je čelu. Jer Ustav već godinama traži donošenje zakona kojim bi se regulirao rad predsjednikova ureda, kakav za Mesićeva mandata nikad nije donesen, i to bivšem predsjedniku koji se zalagao za “funkcioniranje sistema” nimalo nije smetalo.

Mesić je tako u svom uredu nagomilao ljudi više nego što ih ima njemački predsjednik Horst Köhler! Ne smeta to očito ni Josipoviću. On je javno istupio tek nakon medijskih pritisaka i reakcije Ustavnog suda.

I poručio je da je slao određene poruke Vladi. A javnosti je poručio da njemu zakon ne treba, da je dovoljna ustavna praksa koju je naslijedio od Mesića.

Ništa njemu ne znači da takav zakon, primjerice, imaju Slovenija i Srbija, ali lakše je loviti u mutnom. I graditi novi politički centar moći na Pantovčaku bez posebne kontrole i mehanizama. Josipović je u kampanji nudio novu pravednost. Danas s njime imamo samo još više titomanije i jugonostalgije!