Kad je u pitanju iskorjenjivanje kriminala, bespredmetna je podjela na poziciju i opoziciju, kaže IDS-ov saborski zastupnik Damir Kajin. To ne znači da će se sve stranke stopiti u jednu i da će nestati višestranačje. Ali kad zastupnici imaju pred sobom dvojicu suvislih ministara koji znaju što hoće i kako do toga doći, koji sasvim racionalno i znalački koncipiraju mjere protiv kriminala, što bi trebala reći opozicija? Ne, mi to ne prihvaćamo? Zar bi se morala suprotstaviti samo radi suprotstavljanja?
Konsenzualna podrška dvojcu Karamarko – Šimonović trenutačno je glavna kohezijska moć koja bi trebala pred sobom lomiti sve one slabe točke u lancu institucija, primarno zaduženih za sankcioniranje kriminala. U uvjetima konsenzusa, sigurno je da nitko neće rušiti, na primjer, pravilo da se sudovi za USKOK-ove predmete popunjavaju isključivo onim sucima i službenicima koji prođu sigurnosnu provjeru. Koliko god logično zvučalo da se predmeti iz sfere organiziranog kriminala i korupcije ne mogu povjeravati nekome tko radni dan završi pićem ili večerom s osobom iz kriminalnog miljea, sudačka je profesija ostajala izuzeta iz pravila kojem se moraju podvrgnuti svi u diplomaciji, u državnim službama, pa čak njihovi kooperanti iz privatnog sektora...
Mafija ima novac, ona ima utjecaj na medije, a kako je krenula, sutra će izaći i na izbore, kaže već citirani Kajin, pogađajući misli mnogih oko sebe. Ili, kao što kaže bivši srbijanski premijer Zoran Živković, koji je nakon ubojstva svoga prethodnika Zorana Đinđića u akciji Sablja priveo čak 11,5 tisuća ljudi iz najrazličitijih društvenih sfera, država i mafija uvijek se tuku, ali država mora pokazati da je jača.
Hrvatskoj ne treba Sablja, u smislu suspenzije svih institucija, ali treba joj skalpel, a dobro bi došao i laser, kako kaže moj kolega, da bi se unutar tih institucija naciljala mjesta koja su dosad priječila da se kriminalce pospremi na vrijeme, a ne tek kad odlaze životi pripadnika društvene elite. Institucijama pak trebaju pravni alati, i to u prvom redu oni koji će omogućavati da država odmah sjedne na imovinu za koju se sumnja da je stečena kriminalnim radnjama, kao i oni kojima će se štititi svjedoci. Bivši srbijanski premijer smatra da se Hrvatska previše ustručava prema kriminalcima uime zaštite ljudskih prava, na što SDP-ov čelnik Zoran Milanović kaže ovako: Prava većine moraju biti zaštićena, ali ne i prava onih koji ne žele živjeti po pravilima zajednice...
Hrvatska je davno izgubila jasnu crtu između toga što je društveno prihvatljivo, što neprihvatljivo. Tamo gdje je novac, tamo je išlo i društveno uvažavanje, socijalni status, medijska pozornost. Čak i onda kad se znalo da novac ne dolazi iz zakonite sfere i poštovanja moralnih načela.
Šimonović i Karamarko probudili su nadu da situacija nije bezizlazna. I opozicijske stranke to su prepoznale kao priliku iz koje bi cijela Hrvatska mogla prosperirati. Dok traje taj kredit, dok još uživaju povjerenje, Karamarko i Šimonović moraju brzo raditi. Ako se izgubi previše vremena, a sada se više nego ikad traže brzi rezultati, otvorit će se prostor ne samo za bizarne ideje političara nego i za to da novac stečen kriminalom dokraja ovlada politikom.
Bizarne ideje već su uostalom tu. Emitiraju ih strane lobističke grupe i s njima povezani europski parlamentarci. Hrvatskoj, kaže se, trebaju uvozni suci, nudi joj se međunarodno povjerenstvo za obračun s kriminalom i korupcijom, sugerira joj se i svrgavanje vlasti, poslije čega bi valjda dobila i svog Lajčaka. Šimonović i Karamarko valjda će dokazati da je taj tip tutorstva u hrvatskom slučaju potpuno suvišan.