Idealni političari, Bože sačuvaj!

Da idealne politike i idealnog političara nema, to se u svakoj europskoj brijačnici znade oduvijek. Politika i političar postoje samo u neotesanoj zbilji, a tu nema ničega idealnog. Sve što postoji, politika osobito, postoji samo kao odstupanje od idealnog. Pa ipak u povijesti nije bilo političkog pera koje se u nekoj prilici nije pozabavilo tom utvarom, idealnim političarom.

Dok izborne komisije još prebrojavaju glasove, a sva stranačka vodstva već slave pobjedu (u prvim satima nakon izbora uvijek se svi proglase pobjednicima), možda i nije najgori trenutak (ovaj tekst pišem uoči izbora) za pokušaj da se nariše idealni hrvatski političar.

Kao prvo i najvažnije, idealni hrvatski političar uopće ne bi smio biti političar. To može biti paradoks, no u zemlji u kojoj se na političara, naravno, ne od jučer, gleda kao na biće koje je otprilike na moralnoj razini gladne stjenice (čimka ili čimavice, za čitatelje u Dalmaciji), to je razumljivo samo po sebi. Ta, zar u našim žilama još ne teče ideološki preparat prema kojemu je omraženi političar bačen na smetlište, a ustoličen društveno-politički radnik ili delegat.

Dakle, hrvatski političar može biti idealan samo ako je u politici amater. Što dalje od politike, pa i bilo kakve društvene djelatnosti, to ste u Hrvatskoj bliže idealnom političkom biću. Mesari, kirurzi, rashodovani policajci, zubari, direktori ribogojilišta, kćeri poznatih političara, ugostitelji, prijatelji životinja, to su idealni profili za idealnog hrvatskog političara!

Drugi, ali ne manje važan kriterij jest materijalna neovisnost, jer idealan političar mora biti nepotkupljiv. No istodobno ne smije biti bogat. Ma, zapravo, najbolje je da nema ništa, jer, ako već i većina građana ništa nema (što dakako, nije istina, ali to se u politici ionako ne računa), ne treba da ima ni on. A bilo bi i poželjno da u Saboru i drugdje u vlasti radi zabadava. Toliki su nezaposleni, toliki ne primaju plaće, toliki dobivaju crkavicu, pa zašto bi išta primao on. Najidealnije bi bilo da se naš idealni političar honorarno bavi skupljanjem boca, jer poznato je da takvi ovise samo o kontejnerima, košarama za smeće i crnim vrećama, što je ovdje zavidan stupanj neovisnosti.

Od ostalih kriterija za idealnog političara još je svakako nužno spomenuti poštenje, pamet, naobrazbu i sposobnost. Ali ni tu se ne smije pretjerivati: poštenjaku nije lako nadmudriti lopova (a takvih je u političkim sferama sva sila), pametan i obrazovam, pak, zna biti nerazumljiv većini koja nije dogurala ni do srednje škole, a i sposobnost ima naličje. Sposobni će se lakše okoristiti svojim položajem.
Ukratko, sačuvaj nas, Bože, od idealnih političara, a od ovih običnih, nesavršenih, dosadašnjih, sačuvat ćemo se i sami!