Idemo na 'karlovačko’

Poslije smrti Karlovčanina Zdravka Martinovića Karlovačka će pivovara i njezin vlasnik Heineken morati izmisliti nove marketinške trikove da se “karlovačko” podsvjesno iznova veže za nekoga sličnog trojici bezazlenih i simpatičnih luzera koji ga ispijaju na nogometnim utakmicama. Slika pivopija koji uz obvezatno “karlovačko” kibiciraju nogometanje ili oduševljeno slave pobjede repke nakon smrti nesretnoga Zdravka Martinovića i njegova psa više ne može biti idilična kao nekoć. Ili možda i može? Možda su marketinški maheri u stanju i smrt pretvoriti u moćnima i bogatima neškodljivu banalnost, a konzumentima u neki novi motiv za još razuzdaniju i budalastiju potrošnju.

Za razliku od poznatoga, a sada bolesnog Billa, psa zagrebačkoga gradonačelnika, uginulom psu Karlovčanina Zdravka Martinovića ne znamo ime. Da je pas uginuo, a njegov vlasnik ostao živ, najvjerojatnije nikada ne bismo čuli ni za njegova vlasnika. A taj pas i njegov vlasnik prve su žrtve kapitalizma na hrvatski način. Zapravo, načina mišljenja koje je uvjereno da ono što se ondje odakle dolazi ne usudi niti pomisliti ovdje može činiti i ne razmišljajući. Bi li Heineken u Nizozemskoj pustio otrovne plinove, učinio što je učinjeno u Hrvatskoj? Hrvatska je postala obećanom zemljom ne samo za podavanje i prodavanje kapitalu nego i za njegovo bahato i bezobzirno širenje. No, za to ne možemo kriviti (samo) strance. Oni su samo dobro proučili i iščitali naše tradicionalno podaništvo i naš hilijazam glede kultova potrošnje, zabave i površnosti te ga shvatili kao izvrstan kulturno-mentalitetski humus za svoj novokolonijalizam. Kada se rušio Berlinski zid te počinjala nova europska epoha, kod nas se počelo slaviti kapitalizam kao neku hrvatsku renesansu. Upozorenja da kapitalizam nije idila doživljavalo se kao remećenje te slatke idile.

Dok su rodijaci, kumovi i pajdaši donedavno zajedničko vlasništvo besramno pretvarali u svoje, to se tumačilo kao buđenje gena stare hajdučije, kao širenje etosa hajdučke jagme. Ali karlovačko je trovanje pokazalo da ni strani kapital nema obzira. Njegova je logika trajna i univerzalna: što manje uložiti, a što više zaraditi. Naš čovjek, svikao na socijalnu i radnu sigurnost u “mrskom socijalizmu”, suočio se s nesigurnošću i za jedno i za drugo u toliko iščekivanom kapitalizmu. Zbunjenost i nesigurnost postali su njegovo trajno egzistencijalno stanje. Zato radnici Karlovačke pivovare strahuju da će gazde pivovaru preseliti u Mađarsku, a oni ostati bez posla. Sličan je strah i nemir prisutan i u Sisku, gdje rafinerija već godinama zagađuje okoliš, a zaposleni i njihove obitelji u strahu se pitaju što će biti s njima odluče li MOL i INA zatvoriti rafineriju, preseliti proizvodnju tamo gdje će radnike plaćati manje, a zarađivati više.

Da su naši ljudi spremni trpjeti da bi mogli raditi, mogli smo se mnogo puta osvjedočiti u kratkoj povijesti hrvatskog kapitalizma. Pa i nakon Večernjakova otkrića o Plivinoj tvornici u Novome Marofu, gdje je tamošnji potok zbog nepostojanja prečistača pretvoren u kanal černobiljske jeze. Ali lokalne vlasti to trpe jer: “Kaj bu ak’ zatvore tvornicu?” Opasne tehnologije su naša realnost. Vlast je malo što u stanju učiniti jer je po nosu uvijek iznova lupi pitanje – što s radnicima u slučaju zatvaranja takvih tvornica? Vlasnici to znaju i koriste. Ali u Karlovcu su došli do crte podnošljivosti! Pa da je u Karlovcu stradao samo pas, već bi i to bilo  alarmantno. No ondje je nečijim grubim nemarom stradao (i) čovjek. On i njegov pas postali su prvim poznatim žrtvama toga nehaja i prvim tragičarima bešćutnog neokolonijalizma, podvedenog pod bezazleni reklamni slogan: “Idemo na karlovačko!”