Ideološki žulj - Bandić

Priča o peticiji "niza poznatih intelektualaca" protiv Milana Bandića danima se vrtjela po medijima. Oni koje je to zanimalo, a nisu imali mogućnosti nešto pouzdanije doznati, nagađali su tko su potpisnici.

Kolika se bila dignula medijska graja, gotovo se očekivalo da će na papiru biti akademik do akademika, da će svojim potpisima značenje peticiji dati valjda sva intelektualna sol Zagreba. Kada se tajnoviti papir napokon pojavio, umjesto "niza poznatih intelektualaca", na papiru su bila imena tek nekolicine relativno poznatih. Pročitavši tko je protiv njega, Bandiću su se sigurno danima tresle gaće.

Da gradonačelnik Zagreba ima oponenta, onih koji ga "nemaju radi", da ima i puno "stranačkih prijatelja", protivnika, pa i neprijatelja, očekivano je i legitimno. Kada bi bilo drukčije, bilo bi nenormalno. Ni Bandić, ma koliko ga se doživljavalo kao dvojnika svetog Nikole, nije svetački savršen. Drugi je pak razlog što malo tko voli uspješna čovjeka. Mogu li se pokretači i potpisnici peticije protiv Bandića izuzeti iz toga nekarakternog mnoštva?

Da je peticionaše zanimala samo Bandićeva uspješnost, tada pravih razloga za njihovo nezadovoljstvo ne bi niti bilo. Jer, uz sve njegove mane, on je za Zagreb napravio više nego valjda svi njegovi prethodnici zajedno od 45. do danas. No, njegovim je oponentima nešto drugo važnije od toga.

Javnom političkom pismu protiv Bandića prethodila je njegova medijska "kulturološka obrada". U nekoliko novinskih musaveda s pretenzijom da budu kulturološki eseji o Bandićevom kulturnom idiomu ponovljeni su svi već znani rasistički stavovi o tipu kulture iz koje je on podrijetlom.

A i mnogi Zagrepčani koji su za nj. Po tim musavedama i kvaziintelektualnim masturbacijama, to je primitivna kultura gange, prela, gumna, deseterca... i, kao opća odrednica svih Bandićevih simpatizera  "Thompsonovo revanje". Usto, ti su "Bandićevi birači", kako tvrde njihovi "kulturni teoretičari", još urbano neuljuđeni i kompjutorski nepismeni. Što će takvi homo vulgarisi nego biti za sebi sličnoga gradonačelnika? Stoga je cilj peticije "poznatih intelektualaca" da upozore na tu "primitivnu revoluciju" koja se događa Zagrebu! Ma da! Samo to?

Bandića se najprije kulturološki opanjkavalo da bi ga se pokušalo rušiti politički. Još da je Zoran Milanović bio nadobudan pa uz njihovu zamisao pristao, u SDP-u bi danas bio politički rat, a potom vjerojatno i "permanentna revolucija". Milanović se pokazao opreznijim i politički bistrijim nego su potpisnici peticije predmnijevali i očekivali.

Ne bi to vjerojatno uradio ni da su se potpisani izjasnili što su zapravo: jesu li "partijski intelektualci", "slobodnolebdeća inteligencija" ili samo "poputčici". Ne smeta njima Bandić toliko kulturološki, koliko ih iritira ideološki.

Uostalom, kulturni idiom koji mu zamjeraju, na puno siroviji i zaostaliji način reprezentiraju i neki potpisnici prosvjeda protiv Bandića. Njih on žulja ideološki. Kakva kultura! Njihova je "drugarska kritika" zapravo kriptoideološka. Da je Bandić manje Hrvat, vjernik i Hercegovac, a više apatrid, ateist i komunist, nekih jamranja, pa i peticije "poznatih intelektualaca" ne bi niti bilo.

Što svojim načinom ponašanja i vladanja, a što ustrajnom vrtnjom stereotipne medijske matrice, Bandić je postao paradigmom hrvatskog barbarogenija. Jednima je, kao takav simpatičan, drag i privlačan, a drugima odiozan. Grupica koja se potpisala protiv njega ne želi njegove političke osobine u SDP-u! Njegov svjetonazor drže nespojivim s vrijednostima socijaldemokratske stranke. Nakon što ih je Milanović ignorirao, svjestan da mu je Bandić "pola stranke", a oni ništa, potpisana se grupica može još samo pjeniti i revoltirano gradonačelniku pljunuti pod prozor.