Ideološko blato

Ovoga su proljeća uobičajeni hrvatski politički rituali vezani uz Jasenovac i Bleiburg počeli ranije nego obično. Od hrvatskog se osamostaljenja ti rituali stalno ponavljaju i u njima najvećma sudjeluju političari. Često i na neumjestan i odbojan način. Ove im se godine prilogom u emisiji dossier. hr neočekivano i na profesionalno i etički neprispodobiv način pridružila i Hrvatska televizija!

Unatoč ideološkom govoru predsjednika Stipe Mesića u Jasenovcu, govoru prepunom političkih strasti, i žustrom, no razložnom odgovoru predsjednika HHO-a Ive Banca na nj, ipak se činilo da će stare hrvatske proljetne i opsesivne političke teme napokon možda prestati biti ideološke. Čak i usprkos Mesićevoj apologiji Tita i partizana.

Nekako se nadavala nada da će predajom dokumentacije o poslijeratnim stratištima Državnom odvjetništvu, kriminalistima, forenzičarima i sudstvu, tim postupkom HHO-a, sve napokon biti prepušteno i znanosti, napose povjesničarima. I onda otvoriš televiziju i vidiš da baš i neće ići tek tako! Na HRT-u, koji slovi kao nacionalna javna televizija, u emisiji koju urednički smišlja Ana Jelinić, nacionalno osjetljiva i traumatična tema o ratnim i poratnim zločinima opet se vratila kao traumatična hrvatska realnost. Ideološka zagriženost, politikantstvo, netrpeljivost i niske strasti potisli su stidljivu nadu da bi se o toj bolnoj temi napokon moglo početi razgovarati razborito, argumentirano i bez uobičajenih političkih strasti.

Doimalo se da je dovoljno indicija i dokaza da se i stradanja ratnih gubitnika iz ideološke, političke, psihološke i mentalne ilegale konačno prevedu i u opću hrvatsku spoznaju. Umjesto toga, u emisiji dossier hr. tome je „udarena kontra“!

Kao u nekadašnja vremena, prilogom u kojemu zatočenici ustaških logora Stara Gradiška i Jasenovac svjedoče o njihovoj stravi i strahoti ustaških zločina sve ono što su Ivo Banac, Ivan Zvonimir Čičak i HHO obznanili o partizanskim zločinima zapravo se pokušalo relativizirati i umanjiti. Jer, kada se u novinski prilog o prijeporima glede partizanskih i ustaških zločina uvede strašna priča o ustaškim maljevima i jadnoj dječici, tada je poruka nedvojbena: Što taj Banac i Čičak hoće? Monstrumi koji su to mogli činiti nisu ni zaslužili ništa drugo doli metak i masovne grobnice! Kao da netko normalan može pravdati što su činili ustaše! Ali, može li netko također normalan braniti to što su u poraću počinili partizani?

Doista je čudno da se na televiziji koja sebe drži nacionalnom i javnom pojavi nešto tako neobjektivno. Čudno je također da se relativno mlada osoba, poput urednice HTV-a, ponaša tako ideološki zadrto, svadljivo i pristrano. Kao da je i sama bila u partizanima! Njezin pokušaj obrane logički, etički i ljudski problematičnoga stava predsjednika Mesića i nakostriješenost na sugovornika I. Z. Čička još je čudnija.

A njezina namjera da načelnost nacionalno bolne teme, na čemu je nastojao Čičak, svede samo na Čičkovu netrpeljivost prema Mesiću bila je zapravo iritantna. Čičak pokušava govoriti o dokumentima i argumentima, a ona od svoje ideološke ljutnje pokušava skrpati neki razlog! Je li i to „javna televizija“?! Umjesto da se jedna mnogima bolna tema na razborit i razložan način pokuša izvući iz ideološkog diskursa, da se o traumatičnim zlodjelima napokon počne govoriti argumentirano i uljudno, čini se da je sve opet vraćeno u ideološko blato.