Ili zavjera šutnje ili linč

Slučaj bibinjskog svećenika Nedjeljka Ivanova – nedavno prokazanog kao seksualnog prijestupnika najgore vrste koji je 20 godina spolno zlostavljao dječake, dobar je primjer zašto registar pedofila, kada se jednom napravi, mora ostati dobro čuvana državna tajna.

Don Ivanov slučaj upozorava na ono najgore u ljudima. S jedne strane, ako se radi o nekome tko je moćan, žmirit ćemo i pred najgorim zločinima koje čini. Ali, čim se pokaže da je postao slab, pretvaramo ga u metu i krećemo u nesmiljenu hajku.

Ako su točna svjedočanstava koja se odnedavno kuvretiraju i šalju u Vatikan, onda je don Ivanov najodvratniji pedofil. U kazneno pravnom smislu je nastupila zastara. Država, stoga, njegovu krivnju kao neposrednog počinitelja koji je iskorištavao svećenički autoritet da bi dječacima zavlačio ruke u gaćice, neće sankcionirati čak ni ako se ona dokaže.

A što je s odgovornošću onih koji su znali za don Ivanove seksualne devijacije, a ništa nisu poduzimali? Oni nisu ništa manje krivi. Svećenici koji sada govore da su znali kako je među njima pedofil, a dvadeset godina tome šutke svjedočili, odgovorni su za zločine u tolikoj mjeri kao da su i sami supočinitelji. Između zaštite žrtve i straha od crkvenih autoriteta kojima bi se eventualno zamjerili – odlučili su se za vlastitu komociju i okrenuli glavu. A to je jednako odvratno kao i sama pedofilija. Sada, pak, kada je don Ivanov star i oronuli svećenik za kojega se očigledno više nitko ne zauzima, zadarski je kler odjednom skupio “hrabrost”. Ne prežući od (dakako anonimnih) izjava u medijima, bez pardona su se uključili u medijski linč svoga brata.

U ovoj priči koju treba temeljito istražiti, a onda donijeti konačne sudove i zaključke, ne može se zaobići ni uloga mještana Bibinja. Je li moguće da su ti ljudi desetljećima slali svoju djecu u crkvu i na vjeronauk, da su kroz to vrijeme djeca sustavno bila izvrgnuta seksualnim uznemiravanjima i zlostavljanjima, a da baš nitko, niti jedan roditelj, nije ništa posumnjao? Nadalje, što nam govori podatak da ni jedan Bibinjac (pa čak ni anonimno) nije rekao da je žrtva svećenika pedofila, nego su se progovorili ljudi koji su odavno otišli iz te sredine, napustili Hrvatsku i formirali živote tisućama kilometara daleko?

To ukazuje na dvije stvari. Ili da su žrtve (koje, uzgred budi rečeno, nemaju veze jedna s drugom – jedan je kuhar i živi u Švicarskoj, a drugi je liječnik koji je odselio u SAD) sve izmislile ne bi li iz nekog razloga napakostile svećeniku, ili da je Bibinje sredina u kojoj je veći grijeh i sramota biti žrtva, nego počinitelj. S nesposobnošću pojedinih sredina da se suoče sa stvarnošću, da uvide kako njihovi autoriteti nisu bezgrješni, pa radije stigmatiziraju žrtve, Hrvatska se već susretala.

Sjetimo se slučaja Ivana Čučeka, vjeroučitelja u Osnovnoj školi u Šestinama, kojega je sud osudio zbog dokazanih trinaest slučajeva bludničenja nad djevojčicama. Kada je slučaj Čuček bio aktualan, razvio se pravi “pokret otpora” dokazivanju seksualnih devijacija šestinskog župnika i izvođenju svećenika na sud. Dio vjernika je bio toliko zagrižen, da su svoj bijes usmjerili na obitelji žrtava.

Nevjerojatno je, ali se nerijetko događa da ljudi koji preziru pedofile, a seksualno nasilje nad djecom uvrštavaju u zločine koje bi najoštrije kažnjavali, u nekim konkretnim situacijama izgube sposobnost suočavanja sa stvarnošću. Živimo u krajnostima, posebno kada je riječ o pedofiliji, s time da sve postaje dodatno kompleksno kada se ona događa unutar crkvenih redova. Kod nas vrijedi ili kolektivna zavjera šutnje ili kolektivni linč.

Golemu odgovornost za takvo stanje snosi sama Crkva. Vatikan je dugo poricao da među njima ima silovatelja i pedofila. Time nisu spasili svoj obraz, nego je zbog uzmicanja pred osudom vlastitih prijestupnika Crkva pripomogla da se protiv nje kumulira pritajeni bijes. Tim stavom ne poštuju i ne štite žrtve, a kad pokoja afera izbije na površinu, svoje ljude izlažu javnom progonu.