Ima političke volje pa EU s Hrvatskom napokon ponovno može krenuti naprijed

Politička odluka o ubrzanom ulasku Hrvatske u Europsku uniju bila je donesena i prije ponovljenoga irskog referenduma o Lisabonskom ugovoru, pa bi, da novi temeljni spis EU i ne stupi na snagu, članicom postala tako što bi se Pristupni ugovor usvojio kao amandman na Ugovor iz Nice. Trebala je za to tek politička volja, koje sada ima dovoljno.

Konferencija o budućnosti Bosne i Hercegovine, koja će za koji dan u Sarajevu okupiti visoke američke i europske dužnosnike, a kojoj je cilj slomiti otpor uspostavi djelotvorne države kako bi se i BiH pokrenula k članstvu u EU, pokazuje da se ta politička volja širi i na ostale zemlje iz Postupka stabilizacije i pridruživanja. Ponovno zahvaljujući Americi, kao i u slučaju lomljenja slovenske blokade hrvatskih pristupnih pregovora, koja je u petak napokon pala - preostala tri blokirana poglavlja samo su za unutarnjopolitičku slovensku uporabu, a slovenski ministar vanjskih poslova Samuel Žbogar najavio je da će Ljubljana i njih uskoro deblokirati.

Treba još vidjeti kakav se to sporazum o arbitraži nudi za rješavanje slovenskoga spora o granici s Hrvatskom; to što ga veleslovenski ekspanzionisti odbacuju nije dovoljan znak da je taj javnosti nepoznati prijedlog zaista sukladan međunarodnome pravu. No, isto je tako teško zamisliti da bi Šveđani ponudili nešto što bi mu bilo suprotno. Ni Amerikanci - kršenje međunarodnoga prava oni dopuštaju samo sebi.

Širenje postojanosti na europski Jugoistok - za što je ubrzani ulazak Hrvatske u EU jedan od preduvjeta - nije samo u američkome interesu. EU se, međutim, proteklih godina time nije stigla baviti; nakon pada ustava EU na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj bila je zabavljena samom sobom, promišljanjima ne samo budućnosti nego, činilo se na trenutke, i samoga svojega opstanka.

A onda se iz Amerike na Europu prelila novčarska i gospodarska kriza, što je EU još više okrenulo sebi samoj.

Ali je istovremeno pomoglo da Lisabonski ugovor na ponovljenome referendumu u Irskoj u petak prođe s više nego dvotrećinskom većinom. Tolikom većinom da ni češki predsjednik prgavi euroskeptik Vaclav Klaus neće moći dugo otezati s potpisom na ratifikacijski spis što mu ga nudi isti parlament koji ga je na predsjedničku dužnost i izabrao. Navodno je predsjednik Europske komisije Jose Manuel Durao Barroso, u svojim prošlotjednim razgovorima s Mirekom Topolanekom i Jiřijem Paroubekom, češkim političkim vođama, ponudio jedno od uglednijih europovjereničkih mjesta ne bi li odobrovoljili Klausa.

Lisabonski ugovor, napokon, čini EU demokratičnijom, a upravo je nedemokratičnost - činjenica da se mnoge odluke donose dogovorima quid pro quo među zemljama članicama, daleko od javnosti - jedna on najvećih euroskeptičkih zamjerka - ili izgovora. Po Lisabonu se, naime, jako smanjuje broj odluka koje zemlje članice, zastupljene u Vijeću EU, mogu samostalno donijeti jer se s dosadašnjih 37 na čak 85 područja šire ovlasti suodlučivanja Europskoga parlamenta, jedine demokratski izabrane europske ustanove. Usto, nacionalni se parlamenti ovlašćuju da provjeravaju jesu li odluke usvojene na europskoj razini u skladu s načelom subsidijarnosti.

To što se širi i broj područja u kojima se odluke u Vijeću EU usvajaju kvalificiranom većinom može, doduše, u nepovoljniji položaj dovesti male zemlje članice. No, i do sada se u Vijeću u praksi izbjegavalo glasovanje, nego se prije usvajanja svake odluke nastojalo zadovoljiti interese svih članica.

EU može s Hrvatskom napokon ponovno krenuti naprijed.