Kako veselo. Desetog travnja, na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, na dan koji još neki slave, Sabor bi trebao donijeti odluku o raščišćavanju s Bleiburgom. Dati pare za tu, kako neki kažu, ustašku terevenku ili ne? I tu odluku treba donijeti Sabor u kojem većinu ima lijevo-liberalna koalicija.
Pravi desničari rekli bi da o tome sada odlučuju partizanski sinovi, jugoslavenčine i neokomunistička vlast. Oni koji su jedva dočekali da se vrate i da vrate.
Raspravu o Bleiburgu iznova je inicirao Savez antifašističkih boraca i Ivan Fumić. Realno, nikakvo iznenađenje, stari partizani i ne mogu drugačije. Na njih su se nadovezali i neki ugledni intelektualci. Slavko Goldstein kaže direktno da “Sabor ne smije biti pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu”.
Istina, ona priznaje da Hrvatska “ima pravo i dužnost odavati počast nevinim žrtvama koji su likvidirani bez suda, kao razoružani zarobljenici”. I tu nastaje prvi pravi problem. Svi koji su pobijeni potučeni su upravo na takav način. Bez suda. Bez obzira na činjenicu da su partizani “prijekim sudom” strijeljali puno doista pravih ratnih zločinaca, pa i krvoloka. Mora se priznati da “osveta pobjednika” ne može biti vezana samo za jugoslavensku partizansku vojsku. Rusi su pokorili pola Njemačke i Austrije, a usput ubijali, silovali... osvećivali se. Francuski komunisti ali ni degolisti nisu imali milosti prema kolaboracionistima. Mnoge je odnio mrak. Mussolini je praktički razapet. Ni suvremeni ratovi nisu drugačiji. Ali, ipak na kraju pobjednik sudi i piše povijest. To, međutim, ne znači da sedamdeset godina nakon rata ne možemo biti drugačiji. Nije dovoljno a pogotovo nije razumno reći da se “na Bleiburgu zapravo odaje počast poraženoj ustaškoj vojsci i kvislinškoj tvorevini NDH”.
Onih nekoliko (desetaka?) koji se maskiraju u ustaške uniforme nikome nisu stvarni problem. Uvijek će ih biti, htjeli to neki ili ne. Ako tako odjeveni dođu u Hrvatsku, vjerojatno bi bili uhićeni. Na Bleiburgu su austrijski problem. Naš problem nisu ostarjeli partizani, intelektualci i radikalni ljevičari. Naš problem su političari koji dozvoljavaju da im sada nametnu ovakve teme i rasprave koje u ovom trenutku nikome ne trebaju.
Bleiburg je u međuvremenu postao simbol stradanja nakon 1945., od onih relativno malobrojnih na tom austrijskom polju, do onih neizmjerno brojniji koji su stradali na Križnom putu i po logorima koji su usput uspostavljani. Bi li sada trebalo pronalaziti neke nove lokacije za obilježavanje stradanja nevinih žrtava nakon ‘45.? Možda uzduž Križnog puta? Bleiburg je uvijek bio vrlo osjetljivo političko pitanje. Tuđman je odustao od svoje hazarderske ideje trpanja svih kostiju u istu raku. To nije uspjelo ni Francu u Španjolskoj.
Ali ipak nikada nije otišao ni u Jasenovac, ni na Bleiburg. Otišao je aktualni predsjednik Ivo Josipović “prepoznajući i stradanja ljudi koji su bili na drugoj strani”. I kada smo pomislili da su ti razgovori iza nas, počinje opet. Ova se vlast još nije u potpunosti odredila o tom pitanju.
Danijel Ivin je pismeno zatražio od predsjednika Sabora Borisa Šprema da uštedi u proračunu 500.000 kuna i odustane od pokroviteljstva. Premijer Zoran Milanović na direktno pitanje nije dao eksplicitan odgovor. A odgovor bi trebao glasiti: poštujemo sve žrtve, ali dosta nam je više rasprava o Bleiburgu i Jasenovcu. Imamo važnijeg posla.