Imaju li katolici muda?

U poštanski sandučić književnika Ivana Aralice neki je dan ubačeno pismo bez poštanske marke, bez adrese pošiljatelja, a i bez adrese primatelja. Na omotnici je napisano samo Aralica, rukom, ali se zato u omotnici našlo ne baš kratko pismo, na kraju kojega je, ovaj put pisaćim strojem, ispisano isto što i na omotnici - Aralica. Jovan Aralica napisao je pismo Ivanu Aralici i pozvao ga na izložbu Stojana Aralice.

Stojan Aralica je dobar slikar, Ivan Aralica je književna veličina, ali tko je Jovan Aralica? Vjerojatno nitko. Takvo mu je i pismo, nikakvo, baš kao što su mu namjere - prizemne. Nema u njemu ničega što već nisu varirala mnogo vještija pera (u novije vrijeme, primjerice, veliki Araličin štovatelj Miljenko Jergović), ali bi ga ipak bilo šteta odmah baciti u kantu za smeće.

Ne toliko zbog njegova sadržaja, koliko zbog njegova luckastog primitivizma. Karikaturalna varijanta balkanskog mentaliteta (koji se metalitet ne mora podudarati ni sa zemljopisnim, ni s etničkim, ni s nacionalnim granicama: mjesto Jovana, pismo je mogao napisati i Zmago i Grgo) u njemu je raskošno oprimjerena.

Jovan se Ivanu obraća kao “etničkom Srbinu (po porijeklu) a po nacionalnosti Hrvatu”, s namjerom da ga nagovori da dođe k sebi, da se preobrati, vrati svojim srpskim korijenima i prizna da je Srbin. “Možda bi bilo zgodno da sada, na kraju životnog vijeka”, predlaže Jovan svom zabludjelom bratu Ivanu, “napravite zaokret, na neki način se pokajete, iskupite pred samim sobom, svojim predcima, historijom i Bogom za sve svoje zablude a najveća je ona s Franjom. Da priznate svoje porijeklo i napišete nešto o tome. Po tome biste ušli u povijest (u legendu) i ostali zapamćeni po tome više nego po Vašem cijelom književnom (a bogami i političkom) opusu.”

Premda spominje i nekakve matične knjige, glavni dokaz da je Ivan podrijetlom pravoslavac i Srbin Jovan nalazi u nečemu mnogo manje egzaktnom, a to je Araličin književni stil: “Vaše pisanje a ponekad i piskaranje (Fukara itd.) i cijelokupno araliciranje... dokazuje i potvrđuje Vaše buntovno, prkosno srpsko porijeklo (srpsko-pravoslavno).

Takovo pisanje i cijeli mentalni sklop je nepoznato (u pravilu) kod etničkih Hrvata 'uškopljenih’ katoličanstvom.”
Usput Jovan podsjeća Ivana, valjda kako bi mu olakšao odluku o povratku u krilo pravoslavlja s mudima, na “Srbe katolike iz Dubrovnika i crno-gorskog primorja”, na Mešu Selimovića i Ivu Andrića, koji da su dobro znali za svoje srpsko podrijetlo.

Hoće li Ivan što priznati ili neće, vidjet ćemo. No, možda tu nekog vraga ipak ima, mislim u tim razlikama u “mentalnom sklopu” između “etničkih Hrvata” i “etničkih Srba”, o kojima truća Jovan. Jer, opće je poznato da Srbi vole klopati bele bubrege, dok Hrvati, kao što se zna, prednost daju mozgu s jajima.