Hrvatska je država u danima prije i nakon ulaska u Europsku uniju poduzela kulturnu ofenzivu. U njoj su sudjelovale i kulturne institucije koje su svoje mjesto u Europi već odavno izborile kvalitetnim radom, poput Zagrebačkog kazališta mladih. Ipak, u tom pohodu na europske metropole prednjačili su glazbenici. Bilo bi lijepo da se ostvarila i zamisao o gostovanju Zagrebačke filharmonije u dvorani Berlinske filharmonije, ali ono što nije uspjelo napraviti hrvatsko veleposlanstvo u Berlinu, uspjeli su diplomati u Bruxellesu, Budimpešti i Beču. Međutim, uz nastup Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a u Bruxellesu te Zagrebačke filharmonije u Budimpešti i Beču, u istom razdoblju uspjehe na europskim pozornicama nižu i pojedinci bez ikakve pomoći ili interesa države koju predstavljaju, a od kojih dobar dio zaslužuje i formalnu titulu hrvatskih ambasadora kulture.
Jato sjajnih opernih pjevača
U takvoj misiji trenutno se Europom razletjelo čitavo jato sjajnih opernih pjevača iz Hrvatske. Sopranistica Lana Kos ovog je ljeta jedan od prvih i najvažnijih glasova veronske Arene i prava je sreća što ćemo je uskoro moći čuti i na početku Dubrovačkih ljetnih igara. Premda već odavno živi u Beču, kontratenor Max Emanuel Cenčić još je i hrvatski pjevač, a već nekoliko sezona, pa tako i na festivalima ovog ljeta, apsolutna svjetska zvijezda u repertoaru za koji je specijaliziran, a u kojem zapaženo mjesto na međunarodnim pozornicama zauzima i mezzosopranistica Renata Pokupić. U Wagnerovoj godini Tomislav Mužek će ponovno pjevati na samom otvorenju Svečanih igara u Bayreuthu, u glavnoj tenorskoj ulozi opere Ukleti Holandez. Upravo zbog pokusa u Bayreuthu Mužeka nije bilo na spektakularnom otvorenju Ljubljanskog festivala 27. lipnja, ali zato su tamo pod ravnanjem Ivana Repušića, osim troje hrvatskih solista – Martine Zadro, Jelene Kordić i Luciana Batinića – pjevala i čak tri hrvatska zbora: Ivan Goran Kovačić, Ivan Filipović i Zbor Opere zagrebačkog HNK. Bila je to koprodukcija s Festivalom Kvarner iz Opatije koji s velikim oduševljenjem i svim preprekama usprkos vodi austrijski dirigent Michael Fendre.
Krajem lipnja još su dvojica mladih umjetnika vlastitim talentom i radom sebi utrli put u Europu i svijet. Nakon interkontinentalnih kvalifikacija Marijan Đuzel se između stotina pijanista uvrstio među dvanaest najboljih na Beethovenovom natjecanju u Beču. A na velikom i prevažnom pjevačkom natjecanju “Singer of the World”, što ga BBC organizira u Cardiffu, bariton Marko Mimica izazvao je senzaciju gotovo nalik onoj Pogorelićevoj iz Varšave. Nije pobijedio, ali između petero finalista njega su vlastitim favoritom za prvu nagradu složno proglasili kritičari i Guardiana i Daily Telegrapha proričući mu veliku karijeru. Svi navedeni i mnogi drugi sjajni hrvatski glazbenici drže u svojim rukama glazbene ključeve kojima se otvaraju vrata pripadnosti velikoj europskoj kulturi.
U tu lijepu sliku uklopit će se i tradicionalni koncert Opera pod zvijezdama koji će u subotu, 6. srpnja, na zagrebačkoj Šalati okupiti još jednu hrvatsku reprezentaciju sjajnih glasova u produkciji HRT-a i uz Simfonijski orkestar te kuće. Sukladno funkciji, s nekog od počasnih mjesta taj bi koncert trebao slušati i Goran Radman koji je kao glavni ravnatelj HRT-a na Dan državnosti sjedio i u loži HNK, kao i na VIP-tribini na Trgu bana Josipa Jelačića u noći ulaska Hrvatske u EU. Nažalost, u tom kontrapunktu on je postao jedna od krivih nota koje kvare sklad i veselje. Nije to ništa novo ni u svijetu, a kamoli u Hrvatskoj, da se među gostima u svečanim ložama nađu kojekakvi hohštapleri i probisvjeti, lažljivci i lupeži. Ne svrstavam Gorana Radmana ni u jednu od navedenih kategorija, ali mirne duše tvrdim da je krajnje vrijeme da dotični gospodin elegantno, dok još može, napusti odgovorno mjesto s kojeg se daje intonacija čitavom društvu.
Ugled na dnu Bohinja
Njegovo petljanje s (ne)prijavljivanjem imovine, iz koje je sada izvirio čitav hotel na Bohinjskom jezeru, zdravom razumu prilično je uvredljivo. To da jedan uspješan menadžer tvrtke kakva je Microsoft u životu skupi dovoljno novca za investiranje u omanji hotel nije, naravno, sporno. Naprotiv. Ali, prikrivanje te imovine i glumljenje blaženog neznanja kojim se Goran Radman pokušava izvući iz još jedne afere definitivno kompromitiraju i njega osobno, ali i čitavu kadrovsku upravljačku piramidu koju je u međuvremenu uspostavio na Prisavlju.
Svima koji su se na različite načine zauzeli i lobirali za njegovo postavljanje na čelo HRT-a Goran Radman bi sada trebao olakšati život i savjest ekspresnom ostavkom. Ali, u proteklim mjesecima on se nije pokazao kao čovjek sklon priznavanju vlastitih pogrešaka. Bojim se da će i ovo potpuno legitimno bavljenje medija njegovom privatnom imovinom tumačiti kao hajku na svoj lik i djelo.
Priznajem i vlastitu zabludu u kojoj sam očito bio kada sam Radmana, u trenutku kada je postavljen za ravnatelja HRT-a, branio od oštrih napada. Uspoređivali su ga tada s komunističkim komesarom koji priželjkuje povratak 1945. i praksu metka u potiljak. I danas tvrdim da su takve usporedbe bile neutemeljene, neukusne i zlonamjerne. Ali, u svemu ostalom sada mi se čini da sam bio potpuno u krivu. Radmanova dugogodišnja šutnja koja mi se tada činila gospodskom pokazala se, čim je progovorio, prikrivanjem velike praznine i nesigurnosti. Doživljavao sam ga i kao materijalno nezavisnog čovjeka koji životno više nije vezan ni uz jednu političku stranku ili opciju. I ta u našem javnom životu tako rijetka vrlina sada je bućnula u dubine Bohinjskog jezera. Nitko, naime, nije demantirao podatak da je Radman svoju vilu-hotel kupio od SDP-a, a trgovanje imovinom naslijeđenom od komunističkog Centralnog komiteta događalo se pod okolnostima o kojima su sve zaboravili ama baš svi koji bi u SDP-u o tome trebali nešto znati. Tako se barem činilo nakon prvih reakcija na članak objavljen u Jutarnjem listu.
Dakle, nije Radman nikakav nereformirani komunistički tvrdolinijaški spavač koji se sada aktivirao, nego njegov slučaj, kao i brojni drugi prije njega, pokazuje da glavni problemi hrvatskog društva proistječu iz korištenja javnih funkcija za osobne interese, a ne iz ovih ili onih ideologija. U pamet odmah dolazi veliko hrvatstvo i europejstvo Ive Sanadera. Tobožnji žestoki ideološki sukobi i napadi služe tek za odvlačenje pažnje i razjarivanje već ionako raspamećene javnosti, čas protiv ovog, čas protiv onog. Srećom, to kakvi ljudi sjede u ložama, osim što čovjeku može pokvariti raspoloženje, ne određuje vrijednost programa. Ja ću se zato i ubuduće nastojati držati pravih junaka na pozornicama, onih iz prvog dijela ovog teksta. Oni su i moja Hrvatska i moja Europa.