Imamo reprezentaciju za ponos. Gdje bi nam bio kraj kad bi se o nogometu dostojno brinula i država...

Raportira mi Luka Modrić s priprema reprezentacije: “Šefe, ne trebate se brinuti. U Poljskoj i Ukrajini osvjetlat ćemo obraz hrvatskog nogometa. Živimo za repku i ostavit ćemo srce na terenu za kockasti dres. Ponosit ćete se nama, budite uvjereni!”

Kult naše reprezentacije živi već 22 godine. Nitko ne otkazuje privrženost kockastom dresu i u tome smo jedinstveni u Europi. Svi sretnici koji se nađu među odabranima izražavaju beskrajnu sreću, dok nepozvani, a takvih, nažalost, uvijek mora biti, duboko pate (Klasnić, Petrić...). Igrači reprezentacijama otkazuju u Italiji, Francuskoj, Engleskoj, Srbiji, a kod nas - nitko. Ponos i čast koju osjeća svaki igrač u kockastom dresu dok svira “Lijepa naša” nešto je o čemu mašta svaki klinac koji igra nogomet.

Za Hrvatsku i svaku kockicu na dresu se živi, s njom se beskrajno slavi te zbog nje isto tako pati i tuguje.

Cjenjeniji u svijetu nego doma

Nogometna reprezentacija najveći je hrvatski brend u svijetu i o tome uopće nema spora. Više su za prezentaciju i promidžbu Hrvatske napravili igrači na travnjaku nego sva diplomacija, politika i stranke zajedno. Ime Šuker poznato je na svim meridijanima i paralelama, poznatije nego bilo koji hrvatski pojam. Nažalost, reprezentacija je cijenjena više u svijetu nego u domovini; naravno, iznimka su navijači koji žive uz vatrene.

U nogometu smo 8. na svijetu; osmi! U čemu smo to mi, Hrvati, osmi u svijetu? U turizmu? Ljudskim pravima? Pogodnosti ulaganja? Slobodi medija? Ni blizu:

- u turizmu smo 52.

- u ljudskim pravima 70.

- u pogodnostima ulaganja 80.

- u slobodi medija 80.

Ni u čemu nismo toliko sustavno uspješni kao u nogometu. Od 1996. do 2012. godine prisutni smo na sedam od devet najvećih nogometnih natjecanja; znači, stalno smo među najboljim reprezentacijama svijeta. Bili smo na četiri EP-a (1996., 2004., 2008., 2012.) i tri SP-a (1998., 2002., 2006.)

Imamo tako dobre rezultate, a zamislite gdje bi nam bio kraj kada bi se o nogometu i reprezentaciji dostojno brinula hrvatska država? Kako?

- tako da se Hrvatska ponosi pravim, suvremenim stadionima

- tako da se gradovi brinu o svojim klubovima

- tako da država više ulaže u škole nogometa

- da čelnici (predsjednici vlade i države, ministri) dolaze na utakmice i time im daju na važnosti.

Pišući ove retke prolaze mi slike europskih metropola, njihovih trgova i tisuće i tisuće ljudi u prepoznatljivim kockastim šahovnicama. Vidim ta sretna lica, ponos kad kažu “Mi smo Hrvati”, “Mi smo sila”, “Mi smo Hrvatska”. Bio sam gotovo na svim natjecanjima naše reprezentacije i sa stopostotnom odgovornošću tvrdim da takve navijače nema nitko! Zaključno s 2010. godinom hrvatska reprezentacije bila je jedini brend i institucija oko koje je Hrvatska uvijek bila jedinstvena. Svi su poštovali kockasti dres i ponosili se vatrenima; pjevalo se i radovalo, a onda je došla 2010. Godina u kojoj smo mi, nogometni djelatnici, napravili podjelu i oskvrnuli ozračje koje je vladalo 20 godina.

Budimo ponovo kao jedan

U predvečerje europske smotre u Poljskoj i Ukrajini, pozivam ponovo cijelu naciju, slavonskog težaka, istarskog turističkog djelatnika, dalmatinskog ribara, međimurskog tekstilca i svakoga drugoga u Hrvatskoj da budemo kao jedno i da se s igračima, čija ljubav prema dresu nikad nije bila upitna, stopimo u jedno i kliknemo “U boj, u boj za narod svoj”. I da s tim pokličem, svojstvenim našoj reprezentaciji, odemo još jednom ponosno predstavljati našu zemlju na Euro 2012. Već plasmanom na EP dobili smo puno, pa tamo nijedan rezultat ne može zatamniti brojne uspjehe i okaljati sjaj vatrenih. Sve što postignemo na Euru samo je novi plus. Osobno, unatoč najtežoj skupini dosad, vjerujem u ulazak u drugi krug, a poslije - sve je moguće.

Pišem ovu kolumnu dok gledam utakmicu Hrvatska - Estonija i - uživam. Atmosfera na lijepom pulskom stadionu je fenomenalna, igra gotovo svih igrača također i jednostavno sam oduševljen pa tako ne mogu a da ne budem optimističan i zato: bravo, Biliću; bravo, igrači i - donesite nam puno radosti; siguran sam da hoćete!

Čast iznad svega, sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što.