Imati ili biti

Nakon što je policija “spontano, na moj znak” upala na Sveučilište i profesorima zvonila na vratima u cik zore, nacija se bila iznenadila. Jedni jer nisu vjerovali da podmićivanja ima i na fakultetima. Drugi pak, koji su mnijenja da ima i korumpiranih profesora, jer su bili uvjereni da se glede toga ništa neće poduzeti.

I među jednima i drugima možda je najviše – trećih, koji ne vjeruju da će se poslije svega nešto ozbiljnije dogoditi. Kako na Sveučilištu, još manje u hrvatskom društvu. Postoje li ozbiljni i uvjerljivi argumenti protiv te sumnje, protiv općeg širenja skepse i dešperacije?

Ako je stanje akademske zajednice i mikrokozmos cijele zajednice, onda neke pojave ne pobuđuju spokoj. Prije svega sumnja (ako ostane samo sumnjom?) da se ispiti mogu platiti, a profesori kupiti? Dakle, da možeš biti budaletina, lijenčina i zgubidan koji ne mora ni dolaziti na faks, a na koncu ipak imati fakultetsku diplomu uramljenu na zidu!

Još prije dvadesetak godina to valjda nikome, osim nekom rijetkom mufljuzu, ne bi bilo ni u primisli. A ako možda i jest, nije se ništa usudio, jer su profesori nominalno još bili “drugovi”, ali gospoda. Tko bi od tih časnih profesora – a svaki ih student pamti – bio voljan prodati svoju čast, svoj obraz?

Neki je student mogao biti snalažljivi fakin, nešto ušićariti na šarm ili prepisivačinom, ali nije mogao kupiti profesora. Mi, koji smo studirali prije dvadeset ili trideset godina nikada nismo ni čuli da se ispit može kupiti! Da se na faks upisivalo preko veze, tko bi od nas provincijalaca pristiglih u Zagreb uopće upisao fakultet? Pa mnogi nisu ni znali gdje im je faks, vidjeli su zgradu fakulteta prvi put na prijamnom ispitu. Tko je tada mogao kupiti upis na faks? Da se kupovalo upisnice, većina tadašnjih studeneta možda nikada ne bi ni studirala.

Jesmo li nekada bili bolji – studenti i profesori? Možda da, a možda i ne. Danas je ne samo drugo vrijeme nego i druge vrijednosti, drugi prioriteti. U tzv. običnoj, pučkoj Hrvatskoj nikada i nije postojala ozbiljna dvojba “imati” ili “biti”. Vazda je vrijedilo: Ako imaš novca, onda si i lijep i pametan! S globalnom epidemijom potrošačke groznice, želja za što više imati postala je poželjna društvena vrijednost, zapravo, vrlina.

Gotovo da je društveno prihvatljivim postalo imati neovisno kako je to imanje stečeno. Bogatstvo biva odijeljenim od morala i poštenja. Što profesori koji naplaćuju svoje ocjene, koji prodaju ispite, mogu studente podučiti o toj sve hrvatskijoj perverziji? Profesori koji primaju mito nekad su bili nemogući, danas gotovo da izgledaju svemogući. Ugled sveučilišnih profesora, ugled sveučilišne akademske zajednice nije isti prije Indeksa i nakon njega.

Kada je prof. dr. Josip Kregar ishodio kredit od Posmrtne pripomoći, bio je to zakonit, no ne osobito moralan čin, tek možda s nešto nekrofilije. Nedavnu vijest da je Slaven Letica, također profesor Sveučilišta, kao saborski zastupnik potrošio više novca nego što je smio, vjerojatno je također ostavila moralnu sjenku na profesorskom liku.

Kada Ivo Banac svoj stan iznajmi svome HHO-u, on nije samo predsjednik HHO-a nego i član ovdašnje akademske zajednice i (američki) sveučilišni profesor. Bi li Banac to što je učinio u Hrvatskoj učinio i u Americi? No, bez obzira što to nije u suprotnosti sa zakonom, ljudi i u Hrvatskoj znaju  kako se to zove. Nešto može biti zakonito, ali ne mora biti i pošteno, pa da ipak krnji nečiji ugled. A nešto – poput prodaje ispita i diploma – što nije ni jedno ni drugo, ruši svaki ugled. A klima i onaj ugled koji je stvaran desetljećima.