Imotski je dubok kao Crveno jezero

SUBOTA 19. 7.
Koliko ostajem? Zauvijek!
Sjedim sam u dvorištu kamene roditeljske kuće u Zmijavcima i uživam u tišini. Ali ne u tišini koja zavlada dio dana, mjeseca ili godine. Ovo je vječna tišina, jer u kući nema ljudi koji u njoj žive. Stotinama godina bila je dom za naraštaje koji su se u njoj rađali i umirali, sada služi samo jednoj svrsi – ljetnom odmoru posljednjih potomaka njezinih prvih stanara. Kuća duh. Kuća u kojoj više neće biti veselja zbog novorođenih i naricanja za umrlima, u koju se više neće unositi plodovi s njiva do kojih je sama znala doći. I dok uživam u tišni ispod golema oraha čitajući knjigu, pokadšto začujem neki glas iz prošlosti, ugledam neku sliku, neki davni prizor, neku očevu srditost ili majčinu molitvu što kao ptica doleti iz uspomena i nestane.
Možda uživam baš zato što mi se duša ugnijezdila u sjećanje, što se u kući i oko nje zaštitila sjenama predaka koje su se popele i u gustu krošnju iznad mene. Nedaleku šumu povremeno zanjiše vjetar, zanjiše i grane oraha i mene kao da me pita: – Koliko ostaješ? Ja mu odgovorim: – Zauvijek!

NEDJELJA 20. 7.
Više enciklopedija nego djece!
 Antun Vujić se ima čime podičiti. Izdao je dvije enciklopedije – prije desetak godina Hrvatski leksikon i nedavno Opću i nacionalnu enciklopediju. Ovo posljednje izdanje, u dvadeset svezaka, stalno mi je pred očima, jer mi je zasad na mjestu na polici o koje mi se svako malo očeše pogled. Te knjige iste debljine i istoga izgleda djeluju nekako veselo, kao skupina u ista ruha odjevene djece.
Usporedba – sračunata i tragična. U nizu novinskih napisa o demografskoj katastrofi i o tome kako će se ove godine u prve razrede osnovne škole upisati 2500 djece manje nego lani (80 razreda!) izdvaja se jedan koji se odnosi na selo Kijevo kraj Knina, koje u svih osam razreda osnovne škole ima samo devetero učenika. U kakvoj su svezi Vujić, njegova Opća i nacionalna enciklopedija i Kijevo? Vujić je po precima podrijetlom iz Kijeva, i eto, više se njegove encklopedijske djece “igra” na policama kućnih biblioteka mnogih Hrvata nego učenika u školskom dvorištu jednog ne baš neznatnog i nepoznatog sela. Nestaju Hrvati – ostaju enciklopedije! 

PONEDJELJAK 21. 7.
Pokapanje govedine i Frljića
 Jučer i danas čitam, slušam i gledam osvrte na Euripidove “Bakhe” – na Splitskom ljetu – koje su izazvale skandal zbog (povučene) zabrane. Lažni heroj postao je redatelj Oliver Frljić, koji je – zamislite slobodoumnika! – o nepodopštini jedne institucije i njezina šefa Štrljića obavijestio druge institucije, “od Europske komisije do Ureda predsjednika i premijera”. Gotovo u isto vrijeme Thompsonu je zabranjen koncert u Umagu, ali on je desničar i zabavljač, i ne zna “umjetnički provocirati” bacajući na pozornicu desetke kilograma goveđeg mesa, pa ta zabrana nije izazvala šok. A kad je ljevičarski kulturno-medijski milje graknuo te je nepotrebna zabrana povučena, bilo je jasno: Frljiću će se morati “nadoknaditi šteta” hvalospjevima nakon premijere. To je učinjeno među ostalim i u sinoćnom Dnevniku HTV-a nečuvenim pohvalama kakve u novoj Hrvatskoj dosad nije doživjela nijedna predstava! I to – bez kazališnog kritičara, kao da se radi o sinjskoj Alki ili Titovoj štafeti. Zanimljivo: u istoj novinskoj kući, na Hrvatskom radiju, također u Dnevniku, kritičarka je pokopala i predstavu i smrdljivu govedinu. Jako nezahvalan posao – po ovoj vrućini. 

UTORAK 22. 7.
Pavelić će biti nadmašen!
U vrijeme posljednjega rata u Libanonu jedan je libanonski pisac napisao tekst pun gorčine u kojem je predložio da se Libanon iznajmljuje svakome tko hoće ratovati. Žele li to Danci, Šveđani, Rusi, Amerikanci, Rumunji, Brazilci ili tko drugi – Libanon bi im bio na raspolaganju. Zahvaljujući podaništvu i spremnosti na ustupke u vladajućih hrvatskih političara, i mi bismo mogli ponuditi Hrvatsku u natječaju za sve države koje vole posezati za tuđim. Mi gotovo nemamo susjeda koji ne svojata nešto od hrvatskog teritorija, a ovih je dana jedan Slovenac pijan razbijao po Korčuli i vikao: “Tukaj je Slovenija”!!! U nekim pak hotelima na obali koje su kupili stranci više se ne govori hrvatski, a u bankama i tvrtkama u Hrvatskoj u kojima se obrće najviše novca vlasnici i ne moraju biti pijani da bi rekli – ovo nije Hrvatska! Sanader često u posljednje vrijeme govori o ustašama te ističe kako on kao Splićanin po njima ne bi mogao biti premijer, jer su Split ustaše bili ustupili Talijanima. Kad se 25 000 četvornih kilometara ZERP-a zbroji sa svim što je u posljednjih desetak godina prodano strancima i s prodajom nekretnina koja će se tek razmahati, Pavelić bi mogao biti nadmašen! 

SRIJEDA 23. 7.
Začuđenost nad zvjerstvima
Dakako, uhićenje Radovana Karadžića uhićenje je velikoga ratnoga zločinca, ali i slastan objed na medijskom jelovniku cijeloga planeta. Objed u kojem nema nikakve sućuti za Karadžićeve žrtve u Bosni i Herecegovini i Hrvatskoj, u kojem su posve nevažni i pravda i osjećaj za pravdu, u kojem “konzument zadovoljava svoje potrebe” kao što ih zadovoljava čitajući, slušajući i gledajući vijesti o katastrofama, o rođenju blizanaca Angeline Jolie i Brada Pitta, o glamuroznoj dodjeli “Oscara” ili o pobjedi ovoga ili onoga kandidata na američkim predsjedničkim izborima. Zavaljeni u fotelju u dnevnom boravku dok gledamo Dnevnik ili uživajući u jutarnjoj kavi i cigareti dok čitamo novine – mi smo ravnodušni i pasivni izvanzemaljci koji radoznalo gledaju što se na Zemlji zbiva. Taj planetarni plemenski medijski ples oko uhićenja Karadžića ne mogu osjetiti oni koji su mrtvi, a najdublja bol preživjele rodbine i sustradalnika zapravo i ne mora željeti ni trijumfalizam ni javnost ni osvetu – pravdu i sud prepušta Bogu, dok sebi ostavlja molitvu i neizmjernu začuđenost nad ljudskim zvjerstvima. 

ČETVRTAK 24. 7.
Imotski  - i danas je neodoljiv svojom kamenom dušom, a iznutra tajanstven
 Poslije Zagreba, za mene je najljepši grad na svijetu Imotski. Ali negdašnji Imotski koji sad morate potražiti u staroj jezgri, u ljepoti uklesanoj u brdu, u kojoj kadšto uživam i ovoga ljeta veličanstvenu šetnju završavajući na Modrom jezeru, koje se s gradom tako srodilo te ne znate nije li i njega stvorila ljudska ruka i nije li sam grad prirodno stvoren kao i taj biser. Grad i jezero – djelo iste ruke, Božje i ljudske! Dok sam danas šetao Imotskim, palo mi je na pamet da ga poznajem i volim izvana, ulazio sam samo u njegove škole koje sam pohađao, javne ustanove, kafiće..., te jedva u dvije, tri privatne kuće. Izvana, on je za mene i danas sa svojom kamenom dušom neodoljiv a iznutra tajanstven.
I možda nedoseziv kao drugo imotsko jezero, Crveno, čijim dubinama, vrtlozima i tijekovima još nitko nije otkrio kraja. 

PETAK 25. 7.
Pretkola za Europu – na Biokovu!?
Vijest je gotovo šokantna: usred ljeta, tako reći na domašaj plaža, jedan dan ovog tjedna temperatura je na vrhu Biokova bila zimska – samo tri stupnja. Ali ta neprirodnost kao da se podudarila s jednom drugom neprirodnosti u Lijepoj Našoj. Dok se pošteni nogometni svijet ljeti odmara, ovo je godišnje doba nekim nogometnim klubovima koji su u europskim razmjerima nižerezredni, a među njima su i najbolje hrvatske momčadi, prilika za europsku promociju. I dok su veliki stadioni u zemljama velikih nogometnih klubova u europskim natjecanjima krcati u “normalno” vrijeme, istinska je hrvatska međunarodna sezona vruće ljeto kad stadione pune utakmice pretkola za Ligu prvaka i Kup Uefe. To već postaje tradicija. “Dinamo”, “Hajduk” i još pokoji klub tek su po nesnosnoj žezi europski fomati, a po istoj takvoj žezi Branko Ivanković, Goran Vučević i još pokoji trener europski su stratezi. Možda bi trebalo razmisliti o tome da se na vrhu Biokova sagradi stadion za hrvatske klubove u europskim natjecanjima!