Ina živi berući plodove slavne prošlosti. Pitanje je samo dokad?

Ah, koliku razliku čini tek jedna godina. Možda je to najbolji komentar nedavno objavljenih poslovnih rezultata nacionalne naftne kompanije Ine. Prije samo godinu dana tvrtka je objavila ostvarenu neto dobit od 1,9 milijardi kuna, gotovo dvostruko više nego godinu dana prije.

– Snažniji je učinak rezultat prije svega vrlo zahtjevnog razdoblja ulaganja od 2008. do 2011. godine, u kojem su završena brojna velika ulaganja koja su počela snažno pridonositi rezultatima – prisnažio je tada čelni čovjek tvrtke, vjerojatno potpuno nesvjestan da će tek koji mjesec poslije, pod utjecajem buktećeg građanskog rata morati narediti povlačenje s najunosnijih kompanijinih nalazišta u Siriji.

>> Povećana ulaganja u istraživanje i proizvodnju te u obnovu crpki

A kako izgleda Ina bez Sirije, doznali smo prije nekoliko dana. Tako je ta tvrtka prikazala dobit od 687 milijuna kuna, a u financijskom izvještaju, iza šume široj javnosti potpuno nerazumljivih kratica i fraza, mogle su se pročitati i još neke zanimljive brojke. Primjerice, proizvodnja nafte i plina pala je 35 posto, prerada nafte 7 posto, prodaja rafinerijskih proizvoda 4 posto. Trideset posto, pak, povećao se uvoz sirove nafte i naftnih derivata, a 29 posto uvoz plina. Pojednostavljeno rečeno, Ina je prošle godine trećinu manje proizvodila, trećinu više uvozila, manje prerađivala i manje prodavala. Pa gdje su to nestali efekti velikih ulaganja od 2008. do 2011. – zapitat će se zlobnici.

Ipak, iza financijskog parajezika, raznih “jednokratnih stavki”, APEX-a, CAPEX-a, EBIT-a i sličnih kratica, krije se jednostavna, ali neugodna istina. Današnja Ina svakim danom sve je dalje od titule regionalnog lidera – što joj je deklarirani cilj. Prodaja – ključni cilj poslovanja svake vertikalno integrirane naftne kompanije – u Ini od 2009. naovamo svake godine pada. Kompanija je u negativnoj spirali. Gubi tržište, a uz manje tržište, manja je i prerada. Uz manji volumen prerade njezina cijena je veća, a onda i efikasnost rafinerijskog sustava slabija, pa su i gubici veći. Već danas Ina sav svoj profit generira crpeći naftu i plin iz hrvatskih nalazišta i prodajući ih pritom na domaćem tržištu po svjetskim cijenama. To, kao i priličnu zaštitu od fluktuacija na svjetskom tržištu omogućuje joj formula za izračun cijene naftnih derivata – relikt vremena kad je Ina bila državni monopolist. Ona to više nije, no kako su njezina nalazišta stara desetljećima, već odavno amortizirana i otplaćena, a rudna renta među najnižima u Europi, cijena proizvodnje dovoljno je niska da se iz nje mogu pokrivati sve druge neefikasnosti tvrtke.

Konkretno, od 3,7 milijardi kuna profita ostvarenog na taj način, gotovo polovica izgubljena je kroz gubitke u rafinerijskom sektoru i maloprodaji. Konačna Inina neto dobit, pak, jednaka je ekonomskoj vrijednosti sirove nafte koju iscrpi u 120 dana. Jasno je da bi uz nešto nižu cijenu nafte na svjetskom tržištu ili povećanje trenutačno niskih davanja državi, kompanija poslovala na rubu profitabilnosti. Pridoda li se tome činjenica da se iz domaćih nalazišta iz godine u godinu, zbog iscrpljenosti zaliha, proizvodi sve manje ugljikovodika, evidentno je kako kompaniji treba novi poslovni model. Dakako, spas bi bio povratak u Siriju ili otkriće nekih novih značajnijih nalazišta, no ni jedno ni drugo teško da je u moći kompanije.

Novih angažmana u inozemstvu zasad nema na vidiku, a i konkurencija na domaćem tržištu, zahvaljujući liberalizaciji, bit će sve veća. HEP i Petrokemija već su dobili dvadesetak posto niže cijene plina nego što na temelju dugoročnih ugovora plaćaju Ini. Slijede li tu i novi gubici? Poruka je jasna. Ina danas živi berući plodove slavne prošlosti. Čini li to s više ili manje efikasnosti, poprilično je nebitno. Pitanje je samo dokad? Želi li imati i jednako slavnu budućnost, kompanija će morati nešto vrlo brzo poduzeti. Oba dioničara, velika dioničara, Hrvatska vlada i mađarski MOL tu bi činjenicu trebali uvažiti.