Incestuozni brak u najkatoličkijoj zemlji

Teza pretposljednjeg papina nuncija u Hrvatskoj Javiera Francisca Lozana otprije šest godina da je Hrvatska “najkatoličkija zemlja Europe” mogla bi dospjeti na tanak led. Izjavio je tada nuncij za Radio Vatikan kako mu nije poznata nijedna druga zemlja u kojoj javnost sluša Crkvu kao u Hrvatskoj, čak i pogledu socijalnih pitanja. Je li se nešto promijenilo otad do danas ili nuncij Lozano nije imao posve bistru sliku od svojih silnih hobija (biciklizma, lova, skijanja, jedrenja...)? Čini se – i jedno i drugo.

Nakon 20 godina demokracije u Hrvatskoj, naime, ne samo da nije u punini zaživjelo kršćansko ćudoređe, onaj široki i jednostavni moral temeljen na činjenici da se ne čini drugome što ne bi želio iskušati ni na vlastitoj koži, nego kao da izostaje agilnost i aktivnost Crkve i njezinih službenika u narušavanju onih najelementarnijih ljudskih normi. Evo, npr. posljednjeg primjera prijedloga o mogućnosti da incestna veza postane zakonski prihvatljiva. Jeste li čuli da se itko iz Crkve tome usprotivio, a kamoli da je pokrenuo neku široku javnu i društvenu akciju da objasni svijetu da se nešto nemoralno i protuprirodno (a nadasve protubožje) ne može ugraditi u zakone neke zemlje koja želi imati status najkatoličkije na svome kontinentu. Primjera je, dakako, mnogo.

Crkva šuti i promatra kako Hrvatska iz dana u dan tone u moralni bezdan u kojemu glavu gube stotine i tisuće ljudi, koji su za državu i kapitaliste postali najobescjenija roba na tržištu. Crkva je mirno promatrala kako su Hrvatsku opljačkali i rasprodali u ime lažnog domoljublja, kako je posve uništeno gospodarstvo, poljoprivreda i kako su se uske političke i gospodarske elite obogatile do obijesti. Crkva šuti dok se u posljednjih godinu-dvije ova zemlja lomi i uništava na svim svojim ključnim područjima (od prehrambene industrije, prometne infrastukture, domaće trgovine i slama tržište radne snage kako bi se u budućnosti stvorila vojska osiromašenih i bijednih ljudi) i ne poduzima ama baš ništa kako bi se zaustavila očita nacionalna propast. A nekad je upravo Crkva bila onaj neuništivi bastion nacionalnog blaga i ponosa, ne dopuštajući totalitarnom komunizmu da slomi narod i njegovu budućnost. Papa Benedikt XVI. je prije nekoliko dana sudionicima opće skupštine Papinskog vijeća za laike rekao kako su potrebni političari koji su istinski kršćani. Oni moraju, kaže on, promicati vrednote socijalnog nauka Crkve, a to su obitelj, solidarnost sa siromašnima, sloboda i težnja za općim dobrom.

No, kako da to promiču političari kad, npr., kod nas u Hrvatskoj to nisu u stanju promicati ni same crkvene elite. Začahurile su se u svoje dvore u visinama, distancirale od naroda i njegove patnje predajući se tek strastima incestuoznog odnosa s politikom, koja je Crkvu stavila na svoj platni popis kako bi njome lakše mogla manipulirati i posve je neutralizirati na duhovnom polju. Pogledavši se takva u ogledalo medija, Crkva zbog slike o sebi optužuje medije. Koji su iz dana u dan puni upravo tih sotonskih političara i gospodarstvenika, koji su vjerovali da je pošteno ono što rade po zakonu, pa sada dopunsku nastavu iz vjeronauka pohađaju u zatvorima. A Crkva se i dalje u tišini čudi i baš ništa ne poduzima.