Vrijeme je tog dana bilo ljetno, ali oblačno i nekako teško. Krupni oblaci pritiskivali su gradski asfalt, a svjetlost je bila žućkastosiva i neobično raspršena. Koračao je uza zid, kao da traži sjenu: nekorisna navika, naravno. Nije više bio mladić, to se nikako ne bi moglo reći, ali nije još ušao ni u dob koju bismo mogli smatrati srednjom: srednje visine, kovrčave tamne kose koja se tek počela prorjeđivati, odjeven neupadljivo i prikladno kako se oduvijek oblačio.
Četvrt je, s više razloga, dobro poznavao: mogao bi zatvorenih očiju, dapače... Skromna prigradska okolina, prizemnice i jednokatnice, otpale žbuke i s mrljama od vlage, nekoliko poluistraženih zapuštenih vrtova, gdje se igrao kao dijete, prašina koju je neznatno podizao topao večernji vjetar. Polagano, još polaganije nego obično, za sunčanih dana, spuštala se večer. Kolovoz je ispraznio grad, pomislio je, jer su prolaznici bili rijetki i, izgledalo je, besposleni. Nije ni on žurio, iako... morao bi požuriti: Marina je bila točna (za razliku od tolikih žena), i zapravo nije podnosila kašnjenje ili ikakve nenadane promjene običaja koji su se tijekom godina ustalili.
Tada (naime, kad se s nevjericom zapitao zašto ne požuri), prvi put se osvrnuo: odnekud su do njega doprli užurbani koraci i prigušen smijeh. Nije bilo nikoga; ako i jest, taj se sklonio u koju kućnu vežu ili skoro neprimjetnu, usku sporednu ulicu. Nije se uznemirio, iako je osjetio neku trenutnu, prolaznu nelagodu. Skupine pripitih tinejdžera nisu bile baš tolika rijetkost. No, zato je ipak ubrzao korak, i uputio se izravno prema omanjem trgu, gdje je na komadiću suhe zemlje, obrasle požutjelom travom i zakržljalim grmljem, bilo poredano nekoliko klupa. Uobičajeno mjesto njihova sastajanja nazivalo se "parkom": doista, ubrzo je ugledao Marinu, koja je sjedila na samome rubu jedne od njih.
Oprosti rekao je gotovo tihim i sasvim sigurno neuvjerljivim glasom. Djevojka je ustala, ovlaš su se dotakli suhim usnama, i zajedno krenuli u smjeru koji je oboma bio poznat. Prešutni dogovor ili stvar rutine? razmišljao je šutke koračajući uz Marinu. Svaki put kad se sretnemo, krenemo u istom smjeru: jesu li takve sitnice znak ljubavi? Poznavanja onog drugog bića, ili...
Zadržali su me na poslu progovorio je nakon nekog vremena. To nije bila istina. Marina je slegnula ramenima. Znaš da ne volim... nije dovršila rečenicu. Mogao si javiti. Ipak, izgledalo je kao da joj je zapravo svejedno. Obgrlio joj je ramena, i osjetio njezino tijelo pod gotovo providnom ljetnom haljinom. Oni povici i smijeh, nešto glasniji, ali još uvijek nerazgovijetni, ponovno su se začuli. Ili barem, on ih je čuo. Zastao je. Osvrnuo se: nije bilo nikoga. Jesi li ti nešto čula? postavio je ravnodušnoj djevojci jedno suvišno pitanje.
Znao je njezin odgovor. Što ti je večeras? Nastavili su slabo osvijetljenom ulicom, kao da se ništa nije dogodilo. Nije odgovorio: što bi zapravo i mogao reći? Nešto nije bilo u redu od samoga početka, ali toj tjeskobi koja je sporo u njemu rasla ne bi mogao naći ni trenutak u kojem se začela, ni njezin stvarni razlog. Glasovi i smijeh u polutmini? Pa što onda? Ona bi se namjerice nasmijala svojim zvučnim, grlenim smijehom, i malo zabacila kosu. Da se možda ne boji?
U toj neuglednoj, nevažnoj četvrti oboje su odrasli. Njihovi su se roditelji poznavali, ali nisu imali nikakva (činilo se) mišljenja o njihovoj vezi. Ni za ni protiv. Izbjegavali su tu temu. Dugo su bili zajedno, ali o vjenčanju nitko nije govorio: tek bi Marinina majka, možda, oprezno spominjala...
Gotovo su se spotakli o pogrbljena čovjeka koji je stajao uza zid i pružao ruku. Šešir mu je prekrivao čelo, oči i dobar dio lica. Nemam, ništa nemam glasno je rekao, ali je Marina, začudo, spustila nešto u njegovu tamnu ruku. Podigavši glavu, čovjek ih omjerio prezrivim i bijesnim pogledom. Ni hvala nije izustio. Što prije odavde, pomislio je mladić. Rijetki izlozi osvjetljavali su prašnu i neravnu ulicu. Osim prosjaka, nigdje nije bilo nikoga. Deset sati, zar već svi spavaju?
Znao je da se samo nekoliko kuća dalje nalazi skromna picerija. Jesi li gladna? zapitao je Marinu. Želio se skloniti na to mjesto, ohrabrio bi ga miris tople hrane. Ona ga je pogledala. Mogla bih nešto... odgovorila je. Oni divlji povici, i onaj nečujni, a opet zaglušujući smijeh sad je iza njihovih leđa bio stalan. Ušli su u piceriju. Zidovi premazani blještavom uljenom bojom, zamašćene i neudobne drvene klupe, vlasnik koji je stajao za metalnim šankom i smješkao se. Nevelika prostorija bila je pretopla, zagušljiva i potpuno prazna.
Nekako, tome se nije začudio. Neonska rasvjeta učinila je njihova lica zeleno-bijelim, gotovo nestvarnim. Sjeli su. Vlasnik, debeo čovjek opasan pregačom, prišao je njihovu stolu. Nije bilo velikog izbora. Mladić se još pokušao našaliti. Večeras baš i nemate posla, gazda? ali je tu šalu vlasnik ostavio bez odjeka. Nestao je iza zastora, koji je kuhinju dijelio od "sale". Nekoliko su trenutaka sjedili u tišini. Marina je spustila pogled i zaokupila se bojom svojih nokata. Ispucali lak... Mladiću se učinilo da se njihova veza iscrpila, približila se kraju. Nije više bilo riječi. Nije više znao što bi joj rekao. Nije više znao kako... Pružio je ruku i dotaknuo njezinu. Ona je ustuknula i prinijela usnama čašu s pivom. Nagnula je glavu i počela ispijati toplu, bljutavu, žutu, zapjenjenu tekućinu, koja se prelijevala preko ruba čaše...
Tišina i sigurnost te prostorije bile su prividne. Najednom, a opet očekivano, s treskom su se otvorila staklena vrata, i oni su nahrupili unutra. Vikali su, smijali se lažnim smijehom nasilnika i pijanaca, u njima više nije bilo prijetnje, nego samo gole istine. Gole stvarnosti, koja ih je sustigla. Koja je njega sustigla, pomislio je još, dok je sve oko njega postajalo nekako mutno, a zvukovi nejasni, i toliko bliski da ih više nije mogao razumjeti. Prije ih nije razumio jer su bili odveć daleki... Pokušao je ustati, i odvući Marinu, međutim osjetio je samo hladnoću betonskog poda, na kojem su svjetlucali komadići stakla. Marinino lice se za trenutak nadvilo nad njegovim, a zatim izobličilo i udaljilo.
U tmini i tišini, mnogo kasnije, mogao je čuti duboke otkucaje svoga srca. Osluškivao je taj zvuk i hvatao za krhotine života. Ništa drugo više nije bilo važno.