Hodali smo cijeli dan. Prvo smo slijedili neke njihove lovačke putove,
ali oni su polako postajali sve nevidljiviji. Potom smo slijedili
putove ucrtane samo u glave Ladija i Marija, dvojice pošpanjolčenih
Indijanaca, stanovnika bolivijske Amazonske nizine.
Do njihova sela probijali smo se pješice kroz džunglu tjedan dana te na
splavi niz divlju rijeku još toliko. Bilo je to sušno doba prije žetve.
Kukuruz, oka i riža, koje i ljudi iz plemena Uchupiamonas sade na
poljima iskrčenim oko svoga sela, tek što nisu rodili. Zalihe od prošle
godine bile su pri kraju, pa su Ladi, Mario i ostali Uchupiamonasi
odlazili u lov sve češće kako bi nahranili djecu i sebe.
Klaustrofobija
Nekoliko puta naišli su na tragove divljih svinja, ali bili su
prestari, pa smo samo nastavili dalje. Objasnili su nam da bi idealno
bilo uloviti jednu svinju ili srnu, još bolje tapira. Više od toga ne
bismo mogli ponijeti natrag.
Manje od toga bila bi samo utješna nagrada, primjerice majmun ili mutun
– divlji puran. Svinje je najlakše naći, rekli su nam, jer se kreću u
krdima od nekoliko stotina, ali one su i najopasnije, jer katkad znaju
uzvratiti napadom, opkoliti svog predatora i u nekoliko minuta ga
cijeloga, zajedno s kostima, proždrijeti.
Što smo dalje odmicali, džungla je bila sve gušća. Nikad nisam bio
kročio u tako gustu džunglu. Vidjelo se jedva nekoliko metara oko nas.
Izmjenjivali smo se na mačeti. Onaj tko je išao prvi smjelo je lupao po
zapetljanim epifitima, visećim granama i lijanama i gustom grmlju koje
nam je ometalo put.
Kad je došao red na mene, prvi put osjetio sam klaustrofobiju na
otvorenom prostoru. Nikad nisam bio doživio takvu otvorenost i
zatvorenost istodobno. Čas smo se penjali preko stabala koja su se
srušila na tlo i stoljećima raspadala, čas smo puzali četveronoške kroz
niske rupe u grmlju koje su prokrčila krda divljih svinja u naletu.
Kasno poslijepodne, Ladi je zastao i dao nam znak da šutimo. Skinuo je
pušku s ramena, naciljao okomito uvis i opalio. Nekoliko metara od nas,
iz krošnje je pao poveći mutun.
„Večera!“, rekao je Ladi. „Uskoro ćemo podići kamp.“
Primijetio sam da je stavljajući metak u pušku iz džepa izvadio samo nekoliko metaka, pa sam ga pitao koliko metaka ima.
„Još pet“, odgovorio je.
„Kako tako malo?“, začudio sam se.
„Što će mi više? Pet je životinja, bilo malih ili velikih, uvrh glave.
Više ne mogu niti pojesti u tih nekoliko dana u šumi, niti ponijeti
natrag u selo.“
„A što ako koji put promašiš?“
„Ne promašujem.“
Zavezao je mutuna za torbu na leđima i krenuo dalje, a ja sam ga
slijedio u korak. Promatrao sam purana, još toplog crnog perja i
velikog crvenog kljuna, kako leži na Ladijevim leđima kao da spava.
Činio mi se sretan što je predao život da nahrani nekoga drugog. Nikad
mi se smrt nije činila normalnijom, dijelom života. Vjerojatno mi je
zato i meso više prijalo. Puran se nije stigao ni ohladiti, a već se
naboden na štap pekao na vatri našeg novog kampa uz obalu male rijeke.
„Nije baš dobra noć za lov“, rekao je Ladi kad je pun mjesec izašao na
noćno nebo. „Životinje nerado izlaze na čistine jer postaju lak plijen.
Ali ipak moraju nešto piti.“
Pranje ljudskih mirisa
Barem će nama biti veća vidljivost, pomislio sam, iako sam znao da Ladi
i Mario sasvim dobro vide i u noći bez mjeseca. Skinuli smo gotovo svu
odjeću, oprali ljudske mirise u rijeci i dodatno ih pokušali sakriti
uvaljavši se u blato. Ladi i Mario šuljali su se poput mačaka uz obalu,
a ja sam ih nastojao nečujno oponašati.
Ponekad smo bosih nogu upadali u blato do koljena. Izabrali smo zaklon
odakle se pružao dobar pogled na obalu rijeke, čučnuli u pijesak i
čekali. Prolazili su sati, mjesec je putovao nebom, a džungla galamila,
ali nitko nije dolazio na rijeku. Samo su ribe skakale u vodi. Odjednom
se u daljini krupna sjena odvojila od šumske mase i krenula prema
potoku. Tapir! Osjećalo se da je prestrašen i da je već dosta riskirao
uopće izašavši na rijeku. Činio se spreman potrčati na najmanji šum.
Ladi se počeo šuljati prema njemu, ali je noćni povjetarac puhnuo baš u
krivome smjeru. Tapir je pobjegao.
Nastavili smo čekati. Džungla je bila bučna i tiha istodobno. U pijesku
obale čitao sam što svježe, što nekoliko dana stare tragove pume,
jelena, tapira, divljih svinja, ptica i mravojeda. I čovjeka! Nas! Dok
sam stajao tako u sjeni mjesečine, blatnih i bosih nogu u pijesku,
osjećao sam svu snagu prirode. Osjećao sam se dijelom nje. Kao lovac.
Kao životinja. Dio hranidbenog lanca. Njegov vrh. Možda nas je puška
činila najjačom karikom tog lanca, ali bez nje bili bismo ispod mačaka.
Srećom, nismo im omiljena hrana, ali u slučaju velike gladi, ne bi
birale. Dok mi je skoreno blato polako otpadalo s natopljene kože,
osjećao sam se potpunim, ravnopravnim dijelom svijeta.
Mjesec je već dobrano zalazio kada su se momci odlučili vratiti u kamp
praznih ruku i leći na počinak. Ja nisam mogao spavati. Osjećao sam se
kao da sam dobio injekciju budnosti. Osjetila su mi bila izoštrena, a
usredotočenost potpuna. Pustio sam vatru da ugasne i ostao sjediti
sâm u polumraku. Zrak je bio zasićen zvukovima tropske kišne
šume. Pjevom ptica, zujanjem insekata, urlanjem majmuna.
Monotonija u tom zvučnom kaosu bila je nemoguća. Prelijevao se kao
oceanski valovi koji se razbijaju o čvrstu stijenu. Malo je vrhunac bio
s jedne strane, malo s druge. Između glasnih zvukova majmuna
urlikavaca, dozivanja ptica, zrikavaca i žaba, čuo sam tihi žubor
rijeke, ali i još tiši šum žara. Mirisao sam drvo, pepeo i svježinu
šume. U pozadini, čuo sam konkretne korake životinja u prolazu. Život
je pulsirao u tom zatvorenom, crno-zelenom rajskom vrtu. Moja pozornost
iskristalizirala se do maksimuma, a s njom i svjesnost trenutka.
Osjećao sam se življim no ikada.
Povratak u selo
Ujutro smo za doručak pojeli ostatak mutuna. Ladi i Mario napunili su
usta lišćem koke i stavili nekakav kamen u vatru. Potom su nas zamolili
da se maknemo. Ladi je pucao u kamen.
„Čemu to?“, čudio sam se znajući da metaka nemaju na bacanje.
„Za sreću!“, promumljao je Ladi punih usta.
Sve stvari ostavili smo u kampu i krenuli u lov. Taj put Indijanci su
toliko jurili da smo jedva držali korak. Pritom su vijugali na sve
strane. Već za pola sata bilo mi je jasno da ne znam ni gdje je sjever,
a kamoli gdje je kamp. Ladi bi tek svakih dvadesetak metara usput
prelomio neku grančicu. Mojim očima ta se grančica brzo utopila u
posvemašnjem zelenilu, ali njemu je ona ocrtavala siguran put natrag.
Naganjali smo nekoliko majmuna, pokušali stići svinje čiji su tragovi
bili stari tek nekoliko sati, ali uzalud sve. Ulovili smo samo još
jednog mutuna za večeru.
Nakon večere, momci su ponovo napunili usta kokom i krenuli u lov. Ja sam ostao sjediti.
„Ideš?“, okrenuli su se za mnom i upitali me.
„Ne idem! Možda vam smetam. Prespor sam, a vjerojatno i tjeram životinje. Idite sami. Sretno!“
Otišli su bez komentara. Vratili su se tek u zoru. Nije im bilo sretno.
Nisu se doimali razočaranima, ali su odlučili da se vratimo nazad u
selo. Krenuli smo praznih ruku niz korito rijeke, natrag prema selu. I
dalje smo pogledom skenirali rubove šume. Davno prije mene, Ladi je
zapazio srnu kako bezbrižno pije vodu iz potoka. Ovaj put šumski duhovi
podarili su ga vjetrom u prsa. Približio joj se na dvadesetak metara
neprimijećen. Opalio je i, dakako, pogodio.