Intervencija Turske u Siriji vodi ratu s Iranom

Građanski rat u Siriji, deseci tisuća izbjeglica koje pred vojskom bježe u Tursku mogli bi nagnati Ankaru na vojnu intervenciju u Siriji. Turci su već obavijestili zapadne saveznike i NATO da će – nastavi li sirijski diktator Assad i dalje nesmanjenom žestinom napadati vlastito stanovništvo – ući s vojskom u sirijske pogranične gradove Alepo, Homs i Latakiju i tamo uspostaviti mir. To se događa u trenutku kada je predsjednik Obama najavio povlačenje američkih postrojbi iz Iraka. S druge strane, iranski je predsjednik Ahmadinedžad upozorio da će Iran, dođe li do turske intervencije u Siriji, stati u obranu svog saveznika te bombardirati NATO-ove baze u Turskoj.

Iran ne skriva ambicije da na tom prostoru uskoči u kaos koji je nastao nakon “arapskih revolucija”. Teheran želi istisnuti Tursku kao regionalnu silu i zapadnog saveznika. Ahmadinedžadovo zveckanje oružjem bilo je znak za uzbunu i u Washingtonu. Državna tajnica Hillary Clinton odmah je upozorila Iran da ne gaji iluzije na čijoj će strani u tom slučaju biti Sjedinjene Države.

Sirijsko-turska granica nekadašnji je Iskenderunski sandžakat. Tamo živi miješano sirijsko-tursko stanovništvo, a cijelo je područje još od osmanskih vremena pa sve do 1939. godine bilo dio Velike Sirije. Ta je regija domovina Alavita koji drže vlast u Siriji i kojima pripada i obitelj Bashara al-Assada. To je istovremeno i strateško zaleđe Kurda, koji desetljećima ugrožavaju tursku unutarnju stabilnost. Eskalacija rata na sirijsko-turskoj granici ugrožava dosadašnju tursku vanjsku politiku. Ministar vanjskih poslova Ahmed Davutoglu u svojoj knjizi “Strateška dubina” koncipirao je viziju turske političke budućnosti. Njegova teza o “nula problema” sa susjednim zemljama, što bi Tursku oslobodilo balasta prošlosti i omogućilo joj da se nametne kao regionalni hegemon, danas je uzdrmana.

Premijer Recep Erdogan nedavno je treći put pobijedio na parlamentarnim izborima. Pod vodstvom njegove stranke AKP Turska, koja je još 2005. započela pristupne pregovore s Europskom unijom, danas se od te Europe sve više udaljuje.

Pregovori s Unijom sve više zapinju, a turska se unutarnja politika sve više okreće islamu. Na vanjskom planu zemlja pod Erdoganom s uspjehom se orijentirala prema svojim arapskim susjedima s kojima je uspostavila odlične političke i gospodarske odnose. Danas nekadašnji “bolesnik na Bosporu” bilježi gospodarski rast od deset posto godišnje. Da je sve ostalo na Egiptu, Tunisu i Libiji, u koju je Ankara investirala mnogo kapitala, turska bi nova politika prijateljstva s arapskim susjedima iz turbulentnih događaja na Bliskom istoku izašla kao pobjednik.

Čak bi se i šteta od Erdoganova prijateljstva s Palestincima, koja je uništila tradicionalnu kemalističku proizraelsku politiku, dala lako ispraviti. Ali Sirija je nešto drugo. To je zemlja koja je navikla na izolaciju. EU predbacuje ambicioznim Turcima da su baš oni Assadu pomogli da izađe iz izolacije. Sada im se ta politika obija o glavu.