Irena Lukšić: Zatvori prozor molim te

Zatvori prozor molim te jer će mi se sve natuknice razletjeti uokolo a toliko puta sam obećala samoj sebi da ću sastaviti prokleto pismo za novine već sam ga eto i naslovila dok sam čekala da se upali zeleno svjetlo na semaforu učinilo mi se da je dobro da to bude Pismo vozačima jednostavno bez podnaslova ili nadnaslova ali kad sam krenula ispalo mi je nekako prozirno i pomislila sam da bi se bolji učinak postigao Isprikom vozačima zbog lošeg ponašanja jer zvuči podrugljivo i već na prvi pogled izazovno premda Ivana govori da nije tako no tko je ona ta Ivana da bi se njeno mišljenje uzelo kao relevantno ili barem vrijedno pozornosti kad s toliko prijezira odbacuje savjet da malo zaviri u novine i komentira bombastične vijesti nesvjesna valjda činjenice da zbog zatvorenosti prema događajima ne može imati objektivan odnos prema stvarnosti što mnogi ljudi na žalost prakticiraju osobito oni koji svakodnevno dolaze u doticaj sa strankama i onda se čude autističnosti uzrokovane pretjeranom ukorijenjenošću kompjutora u svakodnevnom životu u pisanju obrazovanju razmišljanju te čak u vožnji jer automobili više klase imaju kompjutorsku navigaciju odnosno umjetnu inteligenciju što je dovoljno da se čovjek prestraši okolnosti da je vođen od nečega lišenog ljudskih obilježja posebno emocija i da je posvemašnja igračka u rukama mehanizma što nekim čudom zaboravi kad se nađe u automobilu gdje valjda potpadne pod iluziju da snagom vlastite volje i mogućnosti upravlja postojećim energijama svime dakle što se kreće bez obzira na to radi li se o golemoj interkontinentalnoj letjelici ili najsitnijoj čestici notornog kaosa ta pogledajte u gradu na ulici i ne samo u vrijeme kad ljudi idu na posao ili se vraćaju s posla dovoljno je naći se na užarenome asfaltu bilo kada opkoljen nepreglednim kolonama automobila s lijeve i desne strane pa onda zamislite da se nalazite u jednoj od tim limenki s mislima na posljednji razgovor što ste ga imali sa šefom puni nade da će vas nakon deset godina iscrpljujućeg honorarčenja napokon primiti u stalni radni odnos što znači da biste konačno imali plaćeni godišnji odmor bolovanje praznike i nedjelje jer ste to odavno zaslužili pa čak i više od toga a on vas nije ni saslušao i k tome je u trenutku kad ste plašljivo stavili točku na svoju dugo uvježbavanu rečenicu zazvonio telefon i oglasio se netko njegov kome je odmah rekao da je trenutak ranije primio na željeno žuđeno užareno radno mjesto svog nećaka s nezavršenim fakultetom jer diploma ionako nije važna ako čovjek zna i želi raditi a osim toga rad je timski što znači da su svi jednaki dakako iz njegove perspektive dok vi znate da nije tako nego obratno to jest da je svaki posao individualiziran i nosi ime i prezime koje neradnici ne osjećaju jer su mislima uvijek negdje drugdje strepeći pritom da netko darovit ne iskoči iz bezlične ljudske mase i skrene pozornost na svoje vrijednosti te tako zasjeni nevidljivi ostatak personala koji pak njeguje posebnu vrstu agresije u svojoj nemoći nešto apsolutno bolesno što brzo prelazi sa čovjeka na čovjeka i kao da mu razara ono malo zdravog tkiva prije neke stvarne nesreće koja u pravilu dolazi nakon nečeg ružnog i lošeg kao na primjer neodobrenoga kredita u banci ili provale u stan što kod čovjeka stvara osjećaj da se sve urotilo protiv njega i da ima vezane ruke odnosno neki iracionalni zid koji u dugačkoj koloni drži nepoznata žena u automobilu ispred njegovoga žena za koju ne zna čak niti kako izgleda ali je unaprijed mrzi zato što ima svježe obojenu kosu s nekom smiješnom nijansom bakrenocrvene boje i svijetli prištić na koži koji još više dolazi do izražaja od neke sjajne kreme koju je žena razmazala po licu pokušavajući ga utisnuti u meku površinu obraza polako i sebično kako to samo žene znaju kao da na svijetu ne postoji nitko i ništa osim njih ili kao da je to u najmanju ruku najvažnija stvar u svemiru i oko njega što strahovito iritira ne samo onoga u koloni nego i ljude sa strane jer ne mogu naprijed ne mogu ne mogu naprijed ne mogu pokazati da imaju skuplje i brže automobile kojima u percepciji pješaka treba dati prednost iako pješaci ne uspostavljaju nikakvu vrijednosnu ljestvicu čak nikakvu ljestvicu jer je poznato da uopće ne gledaju kamo idu nego nose neke svoje neshvatljive terete svoju opsjednutost prostorom kao mjestom koje su nezakonito naselile razne opasne životinje i biljke i koje treba pošto-poto izbjeći odnosno ne vidjeti po onoj logici da kad se nešto ne gleda onda to niti ne postoji baš kao što ne postoji ni nebo u hladnim gradovima čije zgradurine i teški tvornički dim zaklanjaju pogled na uzvišene stvari pa onda svi koji prolaze uskim ulicama moraju buljiti u šarene izloge žele li izbjeći ludilo od naleta velikog broja neprijateljskih nogu i ruku što krče put glavama naviklim na usredotočeno gledanje kompjutorskog ekrana na kojemu se izmjenjuju kratke poruke bez jasnog sadržaja što dakako užasno nadražuje živce i izravno utječe na raspoloženje onih koji su možda dan željeli iskoristiti samo za sebe za svoju ugodu za pamćenje što se kaže svjesni da beskrajna vrpca pritisaka u jednom trenutku ipak treba stati i čovjeku pružiti mogućnost uvida u dubinu života koju je zbog automatizma djelovanja zaobišao vjerujući da ljudska matica jedina dobro regulira protjecanje žive i nežive tvari te usput i donosi neke povlastice onima koji se bespogovorno prepuštaju iracionalnom nasilju i očekivanjima sa strane ako se uopće može govoriti o nekakvoj strani ili stranama odnosno nezainteresiranosti kao u slučaju političke djelatnosti koja ozbiljno postoji jedino u medijima dakle na papiru ili utisnuta u silicij bez prave veze s mozgom čovjeka koji pati od verbalne dijareje s obzirom da je i on neka vrsta sudionika u prometu možda recimo putnik u autobusu ili simpatičnom prigradskom vlaku inače omiljenim metaforama europske književnosti XX. stoljeća osobito prve polovice vremena začetaka intenzivne industrijalizacije kad promet nije bio tako gust i zasićen svakojakim čudesima kao danas nego su ljudi putovali rijetko i poglavito sa željom da upoznaju nove krajeve i običaje o čemu svjedoče razglednice i dnevnici prepuni iskrena ushita spram novih iskustava mirisa ili riječi kojih nema u njihovu sustavu izražavanja a što bitno pridonosi učvršćivanju veza među ljudima među pojedincima koji žive u različitim zemljama i govore različitim jezicima među osobama koje žive u istoj zgradi i među ljudima koji žive u istom stanu jer nepoznati elementi uvijek privlače pozornost ma o čemu se radilo a ljudi nemaju opet iskustva koja se ne bi mogla prepoznati čak i u nečijem snu ili vicu s obzirom da jezik može izraziti samo ono što stvarno postoji što je netko vidio čuo ili osjetio pa otuda ljudi imaju neodoljivu potrebu pričati o stvarima koje su negdje susreli ili im je netko o njima pričao na primjer putnici u vlaku koji strastveno iznose svoju biografiju uz neprimjetno širenje priče o sebi i na članove svoje obitelji pa čak i susjede s kojima nisu u dobrim odnosima jer je suština izloženog koncentrirana u odnosima među subjektima preciznije u analogijama i modelima civilizacijskih srazova što pak slučajnim slušateljima omogućuje izravno uključivanje u događaj i na kraju predlaganje neke svoje varijante odgovora na potencijalno pitanje smisla izloženog što nikako nije moguće izvesti u statičkoj poziciji koja podrazumijeva ili kraj kretanja ili nestrpljivo čekanje na početak kretanja jer tada misli po inerciji ostaju čvrsto vezane za ono što po definiciji stoji u prostoru i vremenu a da to nisu samo predmeti i osobe nego i izgovoreno i napisano ili pomišljeno s obzirom da je kretanje mijenjanje odnosa tijela prema podlozi a podloga može imati kao što je poznato i izrazito filozofski smisao čimbenika koji ostaje samo uvjetno nepromjenjiv čime se lako mogu protumačiti pojave iz svakodnevnog života pretežito trenuci kojih je čovjek svjestan pod pretpostavkom da ih tretira kao dio svojeg prostorno-vremenskog integriteta i dakako doprinosa svemu postojećem što pak mnogi zaboravljaju misleći da stvari i pojave dobivaju smisao tek kad se izoliraju i onda promatraju unutar sebe što je glupo jer bi u tom slučaju trebalo povući jasne granice između vanjskog i unutarnjeg i što je još važnije između vanjskog doživljaja unutarnjeg svijeta koji nastaje tek kad je čovjek dobro upućen u ono što promatra a za to su opet potrebni neki uvjeti koje ovdje i sada nije moguće nabrojiti i razmotriti s obzirom da je riječ o temi koja pretpostavlja složenu interdisciplinarnu elaboraciju na temelju svestranog promatranja i uspoređivanja rezultata a takvi zahvati nisu izvedivi u kratkim odsječcima drugim riječima između semafora gradskih ulica što podsjeća na težak rad na traci bilo koje vrste jer se čovjek neprestano kreće u izrazito klaustrofobičnim cjelinama iako se na prvi pogled čini kao da je svijet potpuno otvoren i da ga svatko može osvojiti nekim svojim jeftinim trikom izraženim kao želja za uništenjem ili brisanjem drugoga s mjesta za koje vjeruje da po nekoj pravdi pripada samo njemu kao na primjer na cesti u trenutku kad spazi sporije vozilo ispred sebe dođe mu da se sa svojom strašnom zvjerkom zabije u stražnji dio limene kante odnosno kante za smeće kako je nazove u prvotnoj mahnitosti ali onda zauzda bijes jer mu dopre do mozga da bi uništio boju oblik i sadržaj svojeg ljepotana i tako se doveo u situaciju da i sam bude izguran i uništen od nekog boljeg i ljepšeg vozila na cesti pa se onda zadovolji verbalnim izljevom koji na principu prastarih magičnih formula pokušava navesti božanstva da učine nešto umjesto njega očekujući pritom da božanstvo iz neukosti pridoda još nešto svojega bijesa i tako s jedne strane učini dobro djelo dakako iz perspektive agresivnog subjekta s obzirom da onaj na koga se odnosi prokletstvo to osjeća kao nepravdu i čin uništenja bez stvarnog povoda a koji se jedino može protumačiti psihičkim smetnjama kod onoga koji ga proizvodi pod snažnim naletom slika iz djetinjstva kad je žarko želio udariti oca lopatom po glavi ali nije mogao jer je bio premalen i preslab za držanje vrtnoga alata ali se zakleo da će se čim odraste osvetiti ocu za nekakvo poniženje pred majkom i sestrom te tako vratiti osjećaj ravnoteže svijeta to jest izbrisati očevu ružnu gestu kao nešto nepotrebno nešto čega bi se trebao sramiti ako ima imalo savjesti ali roditelji se očito nikad ne stide pred svojom djecom nego se čini kao da ih cijeli život podlo ucjenjuju činjenicom da su ih u jednom trenutku mogli legalno ukloniti s ovoga svijeta u fazi naravno kad su bili fetus i tako im onemogućiti povlasticu postojanja kao živog bića jer je puno lakše nešto ukloniti nego stvoriti što se vidi iz biologije koja nikada nije odgovorila na pitanje kako je nastao život te s time u svezi kako se pojavio čovjek kao kruna evolucije tako da egzistiraju različite teorije i priče često proturječne i neshvatljive što samo pogoduje širenju brojnih kvaziznanstvenih teorija i mističnih objašnjenja koja samo plaše egzotičnim izrazima stranim svakodnevnoj komunikaciji ili pak fonološkim rješenjima potiču maštu na obranu pa se umjesto jasne slike u čovjekovoj glavi stvara zbrka i naposljetku slutnja nečeg onostranog jezivog i gadljivog što izaziva navalu negativnih vibracija kao uostalom u prometu u gradskim ulicama kad se čovjek iznenada osjeti zauzdan u zamišljenom prodoru gotovo ugušen od brojnih automobila u mitskom prostoru ispušnih plinova koji je uspostavljen na drukčijim kategorijama od uvriježenih ako se u vrijeme globalizacije uopće može govoriti o uvriježenosti no ne treba pretjerivati s konstatacijama u smislu učestalosti dakle ne treba dramatizirati i iz toga izvlačiti neke katastrofične zaključke premda Ivana drži da nije baš tako i da bi svakako trebalo napisati prokleto Pismo vozačima jasno i odlučno čak pomalo grubo i bez ikakvih stilskih akrobacija u smislu znakovita nadnaslova i podnaslova poput Isprike vozačima zbog lošeg ponašanja jer ljudi se ne vole gnjaviti s ukrasima raznim metaforama metonimijama pleonazmima zeugmama i sličnim pjenastim tvorbama ljudske komunikacije koje se razlete na sve strane i prije negoli ih čovjek počne čitati osobito ako je figura nabijena ironijom što onda ukida cilj ili svrhu obraćanja pa ispada da čovjek govori u vjetar to jest samo ženi sa svježe obojenom bakrenocrvenom kosom i svijetlim prištićem na koži koji još više dolazi do izražaja od neke sjajne kreme koju je žena razmazala po licu jer sve oko njega izgleda otvoreno neomeđeno neograničeno i relativno kao pogled kroz prozor koji odnosi naše divne misli složene kao pametne natuknice tko zna kud