I lijepo je rekao premijer Mateša gledajući ovu hirošimsku panoramu usred Europe – da ćemo lako nju prebroditi, sagraditi u materijalnom smislu, ali da će biti teško svladati Hiroshimu u našoj svijesti, u našem sjećanju. Ali nam, evo, i uime Božjih zakona i uime ljudske razboritosti, ništa drugo ne preostaje nego pregnuti na tome da što prije premostimo, što prije zaboravimo, govorio je te davne 1997. godine dr. Franjo Tuđman kada je Vlakom mira dolazio u Vukovar. “Trijumfalno”, kako je to nedavno za beogradsku Politiku ocijenio čelnik SDSS-a Vojislav Stanimirović govoreći o tomu kako mu je tada, na kraju reintegracije, bilo najteže.
Tuđman je svoj govor bio posvetio pomirenju. Pozvao je Vukovarce da pruže ruku onima čije ruke nisu okrvavljene u ratnim zločinima, a Srbe na lojalnost hrvatskoj državi. I jedne i druge pozvao je osobito da “u interesu ljudske i božanske ljubavi, u interesu toga da ne dopustimo više zlo kakvo smo preboljeli” ne dopuste ekstremistima “da kvare te naše namjere”. Iako čak ni Tuđman Stanimirovića – koji je na današnji dan prije 19 godina pred vukovarskom bolnicom likovao jer je “pao i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica” – nije svrstavao među ekstremiste, nedavni intervju jednog od vodećih predstavnika Srba u Hrvatskoj bio je vrlo ekstreman, osobito prema vukovarskim žrtvama. Koje na osobit način ovih dana štuju čak i u udaljenom Nagasakiju, gdje u znak sjećanja na vukovarsku tragediju mole za mir. Stanimirovićeve riječi, a i kasnije reakcije, nisu ulile nadu da bismo se danas konačno mogli prestati pitati hoće li službeni predstavnici srpske manjine sudjelovati u koloni sjećanja na vukovarsku tragediju. “Ne želim ih vidjeti sve dok ne priznaju što se ovdje dogodilo i dok Republiku Hrvatsku ne priznaju kao svoju državu”, rezolutan je predsjednik vukovarskih logoraša Zdravko Komšić komentirajući jučer za portal Vukovarskih novina ideju da predstavnici srpske nacionalne manjine, bez obzira kojoj grani vlasti pripadali, sudjeluju u koloni sjećanja. Slično im je rekao i Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: “Zamislite situaciju da netko tko je u Vukovaru izgubio člana obitelji hoda uz bilo kojeg srpskog političara! To sigurno ne bi bilo korektno prema svima koji su pokopani na Memorijalnom groblju. Da su takvi Srbi bili protiv ubijanja Hrvata, zaštitili bi ih. Da su imali ljubavi i volje prema svojim sugrađanima nesrpske nacionalnosti, ne bi dopustili masakr u Vukovaru”. Ni žrtve Vukovara nisu ekstremisti. Ali, iako je njihov govor emocionalno razumljiv, ipak je ekstreman. No, očito je da se od Tuđmanova govora, pa i nakon Tadićeve isprike, ništa bitno nije promijenilo.
Onima čije ruke nisu okrvavljene, a nosili su oružje, davno je oproštena oružana pobuna. I time je pružena ruka pomirenja. U godini isprika, kad su se gotovo svi na području bivše Jugoslavije ispričali svima, ima mjesta i za tu ispriku – uime pobunjenog dijela srpske manjine u Hrvatskoj. I upravo je Stanimirović višestruko kvalificiran za takav iskorak baš u Vukovaru. I sam je Tadićevu ispriku nazvao civilizacijskim činom koji predstavlja “za Srbe u Hrvatskoj svojevrsno olakšanje” te je dodao kako je “predsjednik Srbije primio teret te odgovornosti na sebe”. Tadićeva isprika bila je i u službi povlačenja hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, za što je zdušno agitirao i Milorad Pupovac kad je uoči srbijanske protutužbe pisao Mesiću kako bi trebalo “Hrvatsku i Srbiju, Hrvate i Srbe osloboditi politike proizvodnje genocida!” s kojom je “započeo Milošević i koju je prihvatio Tuđman”. Hrvatsko odustajanje od tužbe, bez obzira na loše procjene njezina pravnog uspjeha, i zbog Hiroshime u svijesti o Vukovaru iznimno je teško političko pitanje, upravo onoliko koliko je Srbiji i predstavnicima srpske manjine stalo da se ona povuče. Ali za mir u Vukovaru, Hrvatskoj i regiji nešto treba i učiniti, a ne samo na traženju ustupaka i na provokacijama temeljiti “dobre odnose”.