\"Hrvatska je ispunila sve uvjete\", slavodobitno je izjavio u Zagrebu Štefan Füle, povjerenik za proširenje Europske unije. Istu rečenicu ponovio je i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, nešto slično izgovorio je i premijer Zoran Milanović, a oporba se prvi put složila s njim.
Međutim, u tim riječima teško je bilo iščitati ikakav trijumf. I javnost je mlako doživjela izvješće Štefana Fülea koji je bio nekako zadovoljniji od nas samih. S puno većom strašću, euforijom i slavljem dočekali smo odobrenje kandidature 2004. godine, ispunjenje nekih teških uvjeta tijekom godina ili okončanje pregovora 2011. Naslovnice novina i dnevnici svih televizija vrištali su tada \"Hrvatska ulazi u EU\". Želja za ulaskom tada se činila znatno većom, značila je i potvrdu da i Hrvatska ulazi u društvo prosperitetnih i elitnih zemalja.
Nekako se tada činilo, kada ispunimo sve te silne uvjete iz 35 pregovaračkih poglavlja, da će Hrvatska biti tip-top zemljica, upravo kao one u EU. Ne još možda kao Danska ili Austrija, ali barem kao Španjolska, Portugal ili Slovenija, a s Rumunjskom i Bugarskom, koje su ušle još 2007. godine, nismo se htjeli ni uspoređivati. Njih su ionako primili preko veze. Uz uvjete EU, mi sami postavili smo si zadatke i uvjete koje EU nije ni tražio i za koje smo bili uvjereni da ćemo ih ispuniti s lakoćom. Uostalom, sami smo si ih zadali. Željeli smo ih ispuniti radi sebe, a ne Bruxellesa.
Iz perspektive ranih 2000-ih mislili smo da će za desetak godina Hrvatska biti normalna, civilizirana zemlja, stranke ozbiljne i odgovorne bez političkog klijentelizma i nepotizma, standard i BDP će rasti, plaće će biti ne kao u Njemačkoj, ali sasvim pristojne, ekologija vrhunska, nezaposlenost će pasti, otvarat će se radna mjesta, uvest ćemo euro i neće više biti kredita s valutnom klauzulom... Mi ćemo si sami urediti društvo i ulazak u EU samo će biti gorivo za lansiranje u orbitu.
Dođe i 2013., kad ono ništa. Ulazimo u EU, a nezaposlenost raste, plaće padaju, dužni smo k\'o Grčka, kamate visoke, stranih ulaganja nema pa nema, bolnice u dugovima, a u Saboru uvijek isti debilizam čiji je stari ustaša, a čiji partizan. Cijelu je državu uhvatila apatija, mnogi nisu ni primijetili da je Füle bio u Zagrebu.
A prije nego nas je posjetio povjerenik za proširenje, riješili smo onih nekoliko sitnica: samoborski DIV je kupio splitski škver, riješit će se već nekako i ostala brodogradilišta, sa Slovencima smo se dogovorili o Ljubljanskoj banci, zapravo smo se dogovorili da ćemo problem riješiti naknadno, a doznali smo i da više nećemo piti prošek, nego prosecco.
Ali sada je jasno da smo lakše ispunili sve te europske i haaške uvjete nego one koje smo si postavili sami sebi. Lakše je bilo uhititi Antu Gotovinu nego urediti poljoprivredni sektor. Gotovina se već i vratio iz Haaga, a mi još ne znamo kako ni kome podijeliti poticaje, graditi ili ne pelješki most, kako restrukturirati HŽ i riješiti desetke problema koji su nas mučili i 2004. godine.
Ovih kriznih godina na vidjelo je izašlo i da članstvo u EU samo po sebi ne znači i bolji standard, uređenu ekonomiju i društvo. Mađari su već od 2004. u EU pa nisu mnogo odmakli, Cipar propada, u Sloveniji se brinu hoće li oni postati alpski Cipar, a ni Španjolskoj, koja je u Uniji još od davne 1986. godine, ne cvjetaju ruže. Ipak, Europo, evo nas, tvoje smo uvjete ispunili.