Isti ključ za EU i za zatvore

SUBOTA 5. 7.
Presuda na Trgu maršala Tita
Na 1600 kuna globe i uvjetnih 25 dana zatvora osuđen je mladić koji je na Thompsonovu koncertu u Zagrebu nosio ustašku kapu. U HTV-ovu Dnevniku prof. dr. Zvonimir Šeparović rekao je da je ta kazna apsurdna kraj tolikog nekažnjenog nošenja i isticanja obilježja  komunizma i partizanštine. Slično je govorio i komentator i urednik na Hrvatskom radiju Željko Roško. Ali, u zemlji u kojoj predsjednik svako malo slavi komunizam i diktatora Tita, u čijem se glavnom gradu najljepši trg zove po tom zločincu, u kojoj u vrhu parlamenta i vladajuće stranke (a o nekim oporbenim strankama da i ne govorimo) ima podosta negdašnjih komunista, u kojoj u većini medija uređivačku politiku diktiraju negdašnji komunistički urednici i novinari, od kojih je podosta na popisima suradnika Udbe i KOS-a, u kojoj u odvjetništvu i sudstvu rade ljudi koji su zbog političkih razloga na teške godine robije slali stotine osuđenika - iluzorno je i beznadno očekivati isti odnos prema totalitarnim režimima i prema onima koji ih na ovaj ili onaj način slave. Napokon, ova će presuda jako dobro doći Sanaderu kad idući put u Oxfordu bude podanički polagao račune o stanju nacionalizma u Hrvatskoj.

NEDJELJA 6. 7.
Lijevo-liberalni HDZ i Crkva
Već danima se razvlači tobožnji sukob Crkve i Vlade zbog Prijedloga zakona o suzbijanju diskriminacije (koji će ovaj tjedan biti izglasovan u Saboru), a danas o njemu slušam i dugački intervju na jednoj radijskoj postaji. Ma, kakav sukob! Da crkveni vrh ima osjećaj časti, da je doista kršćanski, on bi odavna bio u trajnom sukobu sa sadašnjom vlašću koja ne krije svoju lijevo-liberalnu, protukršćansku orijentaciju. I koja je Hrvatsku prepustila orgijanju najrazličitijih manjina i ideologiziranih skupina nad njezinom vjerom, tradicijom, moralom i nacionalnom svetošću te profiterskoj pomami medija,  kapitalista, domaćih i stranih, i diktatu europskog činovništva. Povremene zakukuljene i zamumuljene “kritike” kardinala Bozanića i drugih biskupa služe tek da kod naivnih stvore dojam o brizi Crkve za stanje u društvu. Istina je pak vrlo jednostavna: država Crkvi, po ugovorima s Vatikanom, daje oko 300 milijuna kuna godišnje, a “uskoči” i dodatnim desecima milijuna. Uz to, još joj treba vratiti dobar dio imovine. Sve to crkvenoj hijerarhiji omogućuje lagodan život dok ona zauzvrat dopušta da se u vrijeme izbora na ovaj ili onaj način stvori dojam da Crkva podupire HDZ.

PONEDJELJAK 7. 7.
Sa četničkog radija u “Feral”
Nakon “Nacionalova” teksta o “Feralu”, kolega Dujmović u današnjem  “Večernjaku” piše o nedostatku interesa istraživačkog novinarstva za ponašanje čelnika toga lista koji su svima držali moralne lekcije, izrugivali se svemu nacionalnome, zaposlenike držali na minimalcu - dok su istodobno dobivali goleme donacije iz inozemstva, varali državu na porezu, a sebi kupovali stanove vrijedne nekoliko milijuna eura. Odavno sam se prestao baviti “Feralom”, ali kad se već pravi bilanca te sramote hrvatskoga novinarstva, upozorio bih na jednu “sitnicu” o kojoj su pisali samo jedan “lijevi” kolumnist “Slobodne Dalmacije” i autor ovih redaka. Naime, odmah nakon “Oluje”  jedna novinarka koja je nekad radila u “Večernjaku”, a u ratu se preselila na jednu četničku radijsku postaju - počela je surađivati u “Feralu”. Kad bi, dakle, u Hrvatskoj postojalo dosljedno istraživačko novinarstvo, ne bi se bavilo samo stanovima Viktora Ivančića, Heni Erceg i ostalih, nego bi mu bile zanimljive i veze toga lista s četnicima u vrijeme rata jer spomenuta novinarka zacijelo nije rekordnom brzinom u “Feral” nakon “Oluje” došla – neorganizirano.

UTORAK 8. 7.
Zašto su plakati s likom Norca preplavili Hrvatsku
Antun Gudelj ponovno osuđen na 20 godina zatvora zbog ubojstva Josipa Reihl-Kira. Po ponašanju institucija i medija, to ubojstvo te zločini i navodni zločini nad srpskim civilima, zbog kojih se sudi Glavašu i drugima,  glavni su događaji u ratnom Osijeku, a “heorina” toga grada je Reihl-Kirova supruga Jadranka, koja ne silazi s TV ekrana  i novinskih stranica. A tisuću ubijenih građana u srpskom granatiranju toga grada? Oni su anonimne, usputne, nevažne, prezrene žrtve rata - njih i njihove ubojice Račan, Mesić, Sanader, Bajić, policija i mediji odavno su prebrisali. Ali ne samo kad je riječ o Osijeku. Plakati potpore nedavno osuđenom Norcu, koji su danas preplavili Hrvatsku, također su prosvjed protiv amnestiranja najvećih srpskih zločinaca i u Hrvatskoj i u Haagu te neprekidnih suđenja Hrvatima i neprekidnog medijskog ocrnjivanja Domovinskog rata. I u stvarnom i u prenesenom značenju politička elita je prihvatila pogodbu: vrata Europe otvara isti ključ kojima se zaključavaju vrata zatvora za Hrvate.

SRIJEDA 9. 7.
HDZ i SDP: natjecanje u rasprodaji
Da Ivica Račan i Slavko Linić četvrtinu Ine nisu prodali mađarskom MOL-u, danas se ne bi razgovaralo o razmjeni dionica između tih dviju naftnih tvrtki niti bi se strahovalo da bi, kao što prijeti neprijateljskim preuzimanjem MOL-a, austrijski OMV mogao zaprijetiti i Ini. No, nevažne su svađe SDP-a i HDZ-a o načinu na koji se raspolaže velikim nacionalnim tvrtkama i na koji se prodaju jer se te dvije stranke bitno ne razlikuju. U povodu Ine, MOL-a i OMV-a  sjetio sam se kitice iz Cesarićeve pjesme o Matošu  “Trubač sa Seine”, koja je danas i aktualna i staromodna, jer se kolonijalno podaništvo Hrvatske usmjerilo prema drugim središtima, ali je bit ostala ista.
Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, i baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena
Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.
I dok zemlja spava, SDP je i HDZ rasprodaju, svađajući se tko je u tome uspješniji!

ČETVRTAK 10. 7.
Tko se treba skloniti od javnosti
Uskoro bi trebao biti oslobođen Zvonko Bušić koji je u američkom zatvoru bio 32 godine zbog otmice aviona kojom je svijet htio upozoriti na nepodnošljiv položaj Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Oni koji ga malo bolje poznaju – znaju da je osoba iznimna obrazovanja, profinjena ukusa i sklonosti književnosti i kulturi. I otmica koju je učinio bila je posebna – bez oružja! Otmičari su jedino u jednom pretincu njujorške željeznice ostavili bombu i o njoj obavijestili policiju, ali, na njihovu nesreću, prilikom demontiranja bombe jedan je policajac poginuo. Bušić se, dakle, poslužio prividom nasilja kako bi upozorio svijet na stvarno nasilje nad Hrvatskom. Ivo Banac, Zoran Pusić i Mirjana Krizmanić nikada se ničim u komunizmu nisu poslužili da bi na to nasilje upozorili, ali sada imaju obraza savjetovati “teroristu” Bušiću da se, kad dođe u Hrvatsku, skloni od javnosti! Kako će se Bušić držati, odlučit će sam, a za njih troje nema boljeg savjeta od onog koji daju Bušiću, to jest da se sami sklone od javnosti. Jer, upravo zbog terora koji je prisiljavao na šutnju i svega onoga što je iza njega stajalo – Bušić se i odvažio na otmicu.

PETAK 11.7.
Što će danas Česima književnost!
Ako se dobro sjećam... U jedočinki “Audijencija” Vaclava Havela disidenta intelektualca dopada po kazni raditi u skladištu jedne pivovare, a poslovođu u pivovari dopada pak zadatak da piše izvještaje vlastima o tome što on misli. Pa poslovođa moli disidenta da sam piše što misli, a on će mu zauzvrat dati neki lakši posao. Ovaj to odbija, a u jednom trenutku očajni poslovođa mu otprilike kaže: ti si zapravo njihov, jednom ćeš se ti vratiti među njih, a ja ću ostati u ovoj usranoj pivovari! I Havel se vratio, bio je predsjednik države koja je upravo s Amerikom potpisala sporazum o proturaketnoj obrani, pa će dio američkog raketnog štita biti u Češkoj. Unatoč protivljenju Rusije – koja je pak nekad tamo slala tenkove zbog kojih Havel i jest bio disident. No, može li se danas u Češkoj biti disident pod “američkom okupacijom”, postoji li bitna razlika između sovjetskih tenkova i američkih raketa? Postoji. Pod sovjetskim čizmom Česi su bili Česi, i nastala je velika češka književnost, možda najveća u svijetu u drugoj polovici XX. stoljeća. A što će im sada književnost kad su slobodni, kad su zaštićeni američkim raketama i kad više i nije važno što su Česi!