Istina knjižarske blagajne

Svim kvočkama (koje su se prošlih tjedana uskokodakale oko velikog lajpciškog jajeta) usprkos, povući ću ručicu starog dosadnog stroja i zaviriti u njegovu izbačenu ladicu. Ima li tu ičeg osim zrnaca prašine medijske pompe? Koliko vidim, nema. Ne zbog toga što se ne bi imalo što prodati, nego stoga što gotovo nitko od onih koji bi toj prodaji mogli i morali prokrčiti put taj stroj, prozaično zvan knjižarska blagajna, uopće ne vide i ne žele vidjeti.

Nekad, u doba diktature, golem je publicitet dobivala svaka poštanska marka s likom Veselog Diktatora u nekoj južnoameričkoj ili pacifičkoj državici, ali se zato strogo krila pustoš u “ekonomskoj razmjeni” sa zemljom živahne poštanske uprave. Odjek Titova epohalnog lika i djela iliti medijski uspjeh uvijek je bio važniji od nekakvih banalnih ekonomskih računa.

Kako je bilo, tako je uglavnom i ostalo, pa je i dalje mnogo bitnije tko je sjedio na “plavoj sofi” (i ulizivao se nekakvoj njemačkoj punjenoj ptici do koje se još nije probila vijest da Jugoslavije više nema!), nego koliko je hrvatskih knjiga našlo svoje kupce. I mene veseli činjenica što se na njemačkom pojavilo četrdeset novih hrvatskih prijevoda, no više bih se radovao kad bi se među njemačkim uspješnicama pojavila barem jedna jedina hrvatska knjiga!

Svaka čast spretnom Slovencu iz Celovca, no, koliko znam, još se nije dogodilo da bi si neki hrvatski pisac iz njegova programa, npr. Nedjeljko Fabrio (kojemu je u Klagenfurtu izašlo nekoliko naslova), od honorara dobivenih od Wiesera kupio stan u Beču ili barem garsonijeru u Zapruđu!

Dakle, pitanje svih pitanja jest kako se probiti do inozemne knjižarske blagajne? I Leipzig, i Frankfurt, i svi drugi sajamski gradovi u tome imaju svoje mjesto, no presudan je ipak Zagreb. Ako nećemo mi, neće ni drugi!

Mi? Tko smo to mi? Tko bi trebao hrvatskoj knjizi pomoći da se probije do stranog kupca/čitatelja?

Hrvatski nakladnik, odgovor je koji će mnogima prvo pasti na pamet. Pogrešno, jer većina naših nakladnika nema čak ni pravo zastupanja svojih (a nekmoli drugih) autora u inozemstvu. Specijalizirane, profesionalne autorske agencije jedine su institucije koje to s uspjehom mogu raditi.

Najzdravije bi bilo kad bi ih osnovali poduzetni pojedinci, no dobro bi bilo kad bi ih se sjetile i naše autorske organzacije, od društava pisaca do matica (hrvatske i iseljeničke). Naravno, ništa neće ići bez materijalne potpore države, jer naši su potencijali ipak preskromni da bi se posao književnih agenata odmah isplatio.

Kad takve agencije počnu davati rezultate, na “plavim sofama” sigurno neće sjediti jugoslavenski mamuti, nego autori navikli na čaroban zvuk knjižarske blagajne u radu!