Istina o Jasenovcu zatrpana vijencima

Redovitiji je čitatelj ove moje “Hrvatske gibanice” vjerojatno zapazio da se u njoj ne osvrćem na knjige što ih objavljuje moja nakladnička kuća. Ni na knjige, ni na njihove odjeke: iznimka je bio samo izlazak “Komunističkog manifesta” prije dvije godine. Smatram da su pisanje novinskih tekstova i izdavanje knjiga dva različita posla koja ne treba miješati. Tog se načela kanim držati i ubuduće, ali nakon što ga, eto, drugi put, pogazim i danas. Pogledajmo zašto.

U nedjelju je u Jasenovcu svečano obilježena obljetnica proboja logoraša 22. IV. 1945. Najviši naši državni dužnosnici položili su vijence žrtvama strašnog logora na Savi. U svim prigodnim govorima isticala se misao da je mlade naraštaje potrebno svestrano informirati o sabirnom logoru u Jasenovcu i svim njegovim strahotama, da se slično zlo “više nikad ne ponovi”.

Izrečene su pod Bogdanovićevim cvijetom riječi koje se na tome mjestu ritualno ponavljaju svake godine. U njihovu iskrenost ne bi bilo pristojno posumnjati, no uzme li se u obzir društveni kontekst u kojem se one izgovaraju, a koji bitno utječe na njihovo značenje, nužno je u povodu njih postaviti neka pitanja. A prvo je pitanje: je li u Hrvatskoj ikome stalo do pune istine o jasenovačkoj temi? Ili, isto pitanje u nešto drugačijem ruhu: postoji li danas imalo društvene volje da se o Jasenovcu raspravlja izvan uobičajenih, okoštalih, ideološki prepariranih, u mnogočemu dvojbenih historiografskih klišeja iz vremena jugoslavenske diktature?

Krajem prošle godine moja je kuća objavila tri knjige uspomena jasenovačkih logoraša. Sve su već bile tiskane, ali kako su njihovi autori odstupili od jedino dopuštene, dogmatske slike Jasenovca, što ju je stvarao Titov režim, bile su svaka na svoj način eliminirane. Uspomene Đorđa Miliše “U mučilištu-paklu Jasenovac” izašle su 1945. i odmah sudski zabranjene i spaljene. Službeno je knjiga likvidirana zbog “iskrivljene slike” logora, a neslužbeno zbog autorova opisa napada aviona JNA na logor i zbog spomena ljubavne veze logorašice iz vrha KP sa zatočenim ustaškim glavešinom. Knjiga “Grad mrtvih / Jasenovac 1943.” zagrebačkog ekonomista Milka Riffera tiskana je čak dva puta, 1946. u Zagrebu i 1981. u Jasenovcu, no oba puta bez odjeka i bez cijelog poglavlja (o izvedbi logoraške operete “Raj na oceanu”). Treću knjigu čine uspomene na logor Ante Cilige, političara i književnika kojeg su proganjali i Staljin, i Pavelić, i Broz, “Jasenovac: ljudi pred licem smrti”, koje su objavljene u emigraciji.

I, sad, kako na te izazovne knjige reagira sredina kojoj je, kako se čulo i u nedjelju, vrlo stalo do toga da mladi naraštaji budu dobro obaviješteni o Jasenovcu? Kako reagira država?

Nikako. Knjige je dočekao sveopći muk. Šute novine (osim jednih, jednom), šuti radio, šuti državna TV. Internetski portali? I oni zamukoše. Hrče hrvatska javnost slatko, kao da nad njom još bdiju oni koji su rečene knjige već jednom upokojili. Istina o Jasenovcu? Zatrpana raskošnim vijencima.