Medijski odjek o nagradi “Kiklop” knjizi “Gola istina – autobiografija
s grupnim iskustvom” doista iznenađuje. Budući da sam na određen način
kumovao tome fenomenu, podsjetit ću na ono što sam htio reći u nastupu
tijekom predstavljanja te knjige.
Skupina književnika i nakladnika podupire direktoricu sajma knjiga u Puli
“Hoću da se podsjetim na prošle svoje sramote i putene pokvarenosti
duše svoje, ne zato što bih ih ljubio... činim to, dozivajući u pamet
svoje preopake putove u gorčini svoga sjećanja... Raspaljivao sam se
nekoć u mladosti da se nasitim pakla. Osmjelih se i podivljah u
prevrtljivim i mračnim ljubavima; nestade moje ljepote i postadoh
trulež u očima tvojim, dok sam se sviđao sebi i želio se sviđati očima
ljudskim.”
Tih sam se riječi sv. Augustina, filozofa i biskupa iz IV. st., sjetio
čitajući knjigu “Gola istina”. I taj je veliki obraćenik imao svoja
“grupna iskustva” i sve je opisao u poznatom djelu “Ispovijesti”. U
“osvrtu na opaku mladost” Augustin, ujedno i dubinski psiholog,
nastavlja s opisima svojih iskustava, ali ističe: “A što me je drugo
veselilo doli da ljubim i da budem ljubljen?”
Može izgledati pretencioznom ili čak blasfemičnom usporedba
“Ispovijesti” i “Gole istine”, odnosno Nives Celzijus i sv. Augustina,
ali ona nije bez temelja, unatoč dijametralno suprotnim nakanama samih
autora, kao i drugim neusporedivim razlikama. Augustin se od početka
zahvalno obraća izravno Bogu, jer je nakon svih životnih lutanja
iskusio da je nemirno srce naše dok se ne smiri u Njemu! Ipak napominje
da svoju pripovijest upućuje “rodu ljudskome, ma kako malen bio broj
onih koji će čitati njegovu knjigu”. A Nives, sa željom da nitko ne
ponovi njezin “križni put”, u medijski potpuno drukčijim prilikama
svjesna je da “će svoju šokantnu ispovijest podijeliti s prijateljima i
neprijateljima, onima koji je vole i onima koji su brojniji i mrze je,
s potpunim strancima i sa svima koji požele pročitati njenu knjigu...”,
što je globalizirano “grupno iskustvo”, o kojemu Augustin nije mogao ni
sanjati.
Dakle, bez obzira na različite motive medijskoga ili pojedinačnoga
interesa za ovu knjigu, bez obzira na razne aspekte s kojih se ona može
promatrati u sadašnjoj hrvatskoj zbilji, kao teolog želio sam istaknuti
da je središte te knjige SRCE, odnosno LJUBAV – kao i kod Augustina! A
to je vrlo uočljivo gotovo na svakoj stranici te knjige, ako se bit
“ogoli” od površinske pljeve skandalâ, glamura i svega što prati
tzv. celebrityje. Štoviše, kod Nives čežnja za ljubavlju nezaustavljivo
izbija čak i kroz eksplicitnu erotiku (koja na trenutke odvratno
podsjeća na Suzanu Rog ili – po mijenjanju partnerâ – na
“Berlinski ručnik”).
Međutim, i to je pokazatelj dubinske čovjekove čežnje i težnje za
ljubavlju koja ispunja do temelja, što se ne može postići trenutnom
ugodom ili putenom nasladom. Teologija, a čak i neki smjerovi
psihologije, u toj ljudskoj čežnji vide čovjekovu težnju za Uzvišenim,
Onostranim, Transcendentnim (pa i kad toga čovjek nije svjestan),
potragu za Onim koji jedini čovjeka ispunja do dna, kojeg je Augustin
upoznao kao Boga.
Sve to na poseban način potvrđuje posljednje poglavlje Nivesine knjige
nazvano Happy end, koje, kao kulminacija životne drame i svih ljudskih
težnji, pokazuje sretnu mladu ženu u obiteljskom ozračju, s njezinim
vlastitim zaključkom da je “princeza napokon zaslužila svoju bajku”. A
upravo je to dokaz da se svaki čovjek potpuno ostvaruje u roditeljstvu,
odnosno majčinstvu ili očinstvu, tjelesnom ili duhovnom, što je također
potvrda biblijske tvrdnje da “se žena spašava rađanjem djece” (usp. 1
Tim 2,15). Dakle, razlog mojega ondašnjeg “golog predstavljanja”, kao i
ovog uključivanja u nastavak priče, jest želja da podržim jednu
“bajku”, da podijelim radost s jednom obitelji, s nadom da njihov happy
and bude početak neograničena trajanja!
Sada, pak, kada se mnogi pitaju “tko je ubio Kiklopa u Puli”, a
oštećena autorica želi pravdu istjerati do kraja, nameće se misao može
li se parafraza poznate izreke primijeniti na jednu granu hrvatskoga
kulturnog močvarišta: Ne pada uvijek snijeg zato da pokrije brijeg,
nego da svaki vrag – pokaže vlastiti trag! Koje se, dakle, “rogate
zvjerke” mogu prepoznati po “pulskim (kik)lopovskim tragovima? Je li
riječ o očitovanju one Njegoševe: “Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu
smrde nečovještvom”?
O čijoj je u ovome slučaju (ljudskoj, profesionalnoj, književnoj,
moralnoj...) golotinji riječ? Je li na djelu “pedagogija” koja ne da
“ocjenu više učeniku koji se trudi” ili je riječ o odlučnoj “bukvici”
da takva “domaća zadaća” ne zaslužuje nagradu jer spada u kategoriju
neknjiževne trivijalnosti? Ako je to stav književnih “polifema”, da
smeće ne treba nagradom reklamirati, zašto se jednako ne ponašaju prema
brdima “shit-arta” i medijskog otrova kojim se svakodnevno narod šopa,
nego se povlače u pećinu vlastita licemjerja?
Zato bi i tvrdnja da je takvom odlukom Sajma “obranjena knjiga,
literatura i kultura” bila uvjerljiva tek u slučaju da je pulski
knjiški “politbiro” cijele godine uvjerljivo javno kritizirao
bigbrotherizaciju, excluzivizaciju, eksplozivizaciju i svaku drugu
pornografizaciju hrvatske javnosti! Ili se njihov književni “trenutak
istine” tek u bratskoj zdravici “in camera (obscura) caritatis kod
Suzane Rog”? Je li onda potrebno, ako se od njih ne traži priznanje
poraza, da javnosti to pokazuju i da vlastitu nedosljednost prokazuju?
Konačno, budući da su i pisac i Kiklop imenice isključivo (i
ekskluzivno!) muškog roda, bez “žemske” varijante – ispada kako muški
elitisti smatraju da autorici ostaje jedino (i isključivo) imenica i
činjenica njezina roda – tužba! Ako su, pak, Oni podsvjesnom
osvetničkom zavisti zaključili da Njezine inicijale treba čitati kao
“Nego Cyclopem!” (lat.: Ne dam Kiklopa!), hoće li npr. dr Gruden
otkriti da tu možda ima posla i za Freuda? Ispovjednici, nažalost, neće
se slomiti od posla.