Dio prvi
U malenoj, ispratoj flašici poslao je Arsen nekoliko pljuvački na analizu svojemu liječniku. On je bio dobio plućni katar, izbacujući dnevno čitave tucete žutih i punih komada. Arsen ih prispodabljaše koralima i spužvama, tako bijahu izdjelani. A za boju govoraše, da je žuta kao kanarinac ili žganac. Nije on podavao osobite važnosti svemu tome i već se je bio smirio s mišlju, da je to kronični katar, koji neće ni proljetno sunce presušiti.
Jer eto – proljeće je tapkalo mladim, nestašnim noškama, obavitim u sjajnim čarapama. I šuma je listala kao da iza okanca proviruju nosići ženske mladosti. I ptice se natrkivahu dječjim ćeretanjem noseći let kroz granje kao djevojče, što zavija suknju, a sve na njoj govori da je za udaju. I prve kapi znoja virkahu ko polucije sazrijevajuće mladosti. Arsen je gledao cijelu tu proljet od neba do zemlje, hvatajući se očima lijetanja oblaka, što su raskuštrani prolazili nad njim, bijeli kao nevinost i puni kao suza. A on je samo pljuckao zemlju, ne štedeći djevice, što srtaše u ogrljaj temperamentnoga sunca.
Arsen se je tome smijuckao."Govorahu: proljeće, proljeće – a proljeće je došlo i sve ostade pri starom."Preturio je zimu čitajući, drljajući i psujući. Liječnik mu zabrani pušiti, a Arsen, videći, da je bez pušenja svako liječenje dosadno, primi se iz prikrajka jedne cigarete, a jedna čaša vuče drugu. Onda je počeo izlaziti, najprije gegavo kao seoske ekipaže, pa sve čvršće, sve stalnije do automobila. Nosio je i štap, ali više od nervoznosti, negoli od nužde. On je dapače počeo zalaziti i u gostione i pronašao, da pijača na katar ugodno djeluje. Arsen je to sa žarom dokazivao:"Evo, prospavaš se, a izjutra se raskašlješ i sipaš kao iz rukava. A glavno je, da se nepotrebno i trulo izbaci."Njegovi drugovi od čaše kimahu dobrodušno glavom slušajući njegova oduševljena razlaganja, koja svršavahu:"A što je još glavnije, iza pijače dobiješ apetit, a apetit, braćo, apetit je sve!"I dobivaše apetit – štono riječ – mladoga šteneta. To je bio veliki argumenat kod njegove majke. Majka kao majka. Njoj je prvo, da njezina djeca imadu apetit, pogotovo kad sama kuha.
Uopće, Arsen je s pravim zanimanjem promatrao čitavi taj"kataralni proces", a kako je bio neke vrsti piskarala, on je tu uhvatio mnogu prispodobu. Primjerice:"Tamo se bio nadvio gust i mastan oblak, što izgledaše kao katarska pljuvačka, tek što bijaše bijele boje.""A zvono zazveči ko sazreo katar.""I Matija se Prugovečki tako nadme, kao da se raskašljao u društvu, gdje ne smije da pljune."A kao što katar, tako i sve one nuzgrednosti od diareje do stitichezze. Tako je on prigodne pjesme nazivao kroničnom lijavicom, a za literaturu volio je od uobičajenog"sterilna"upotrebljavati"stitična".
Ali jednoga dana – onako od slučaja – zapazi, da je bacio krv. Čistu krv. I prije bijaše po koja pljuvačka isprepletena rđastim kao željezo prutima, ali tome ne podavaše nikakove važnosti. Sada bijaše to mrka, čista krv. A u prsima je kuhalo, u grlu je vrelo. Progovori, i glas mu se pričini sasma drugim. Nikada ne začu takvog zvuka. Razbit, mlak ko pištanje razvodnjelog tla. Kašalj ne presta. Htio je udisati zraka, ali stade se i više gušiti kao da čitavi njegov organizam ne podnaša ni svijetla ni svježine ni zdravlja. Krv! Utihnuo se, lego i počinuo. Bijaše pod"krvavim dojmom", što tako porazno djeluje na čovjeka. Nije se tješio, da je to iz grla, iz zuba, iz nosa, jer je odmah osjetio, da to krvari pluće, da ne podnaša hladnoga zraka i da malakše. Bio je uvjeren, da se njegova bolest evolucionirala, i odmah je pomislio na smrt. Ona mu se pričini turobna i sažali se samome sebi. O staklo se već hvatalo crno noći, u sobi bijaše hladno i ukočeno, samo je u njemu vrelo i kuhalo.
I drugoga se dana otpravi k liječniku. On se nije bio prepao. Dapače, osjećajući ovo nešto novo, postane znatiželjan. A liječnik ga je pregledao i konstatirao, da pluće nije povrijeđeno.
– To se je žilica otvorila i morate nastojati, da je i opet ne izazovete. Mir, počivanje, neuzrujavanje. Najbolje, da proležite nekoliko dana, a nada sve suzdržavajte se od kašljanja. Jedan gutljaj friške vode, a ovo (tu je propisao lijek) svaka dva sata jednu žlicu. Čuvajte se nagle promjene temperature, a po ovakim vremenima ne izlazite. Čekajte sunce... Sunce je uistinu bilo već od dva dana zastrto gomilom oblaka, što su na mahove sipali sitne kaplje kao da ih sa njih truni vjetar."Čekati sunce!"I on je odlučio čekati sunce. Začas mu se dapače pričini, da je našao svrhu životu."Boriti se s njom!"Vidio je neprijatelja i osjetio sav čar borbe. I dižući se pogleda bradato lice liječnikovo i progovori sa zanosom: – Gospodine liječniče! Ja bih želio, da mi iskreno kažete, je li to tuberkola. Poslat ću vam na analizu... Budite iskreni. Ja sam Primorac, nisam melanholik. Ako se ustanovi bolest, ja ću se tek onda primiti čvrsto liječenja. Razumite!... On je još govorio. Htio je potpunu istinu, zaći u sve tajne svojega neprijatelja, i liječnik ne podnese njegovog nasrta. – Pošljite – reče.
I on pošlje, a liječnik izjavi, da je zaraza tu. Arsen se ni sada ne prepade. A s pomisli, da je zaražen, osjeti ono novo još jače. On je neprijatelja imao na dohvatu i maštajući o njemu izdaleka, činjaše mu se grozan do užasa. A sad ga je prozreo i ništa ga užasna ne zahvati. Smrt mu se pričini tako jednostavnom i običnom, te se čudom nasmijao svojim pjesmama, koje ni ne bijahu drugo, no krik vjekovanja, otpora, života. Izdaleka, gledajući u ralje proždrljive nemani – on je se prepade. Ateista imadijaše da prizna veliko ništa od svega svojega: krvi, misli i mesa. Htio je živjeti i vjerovaše da živi. I u klicanju životu zaboravi na smrt. Ponašaše se kao zaborav bluda, kao ekstaza mase. Ne bijaše dubok; bijaše širok. Plovio je površinom, plovio po sebi i rijetko, na mahove, od slučaja zaronjivao bi u sebe i odmah izmiljio na vrh. A sada mu postane jasno, da je zaražen; da ima u njemu nešto, što se ne da prosuditi iz njegovih pjesama, iz njegova smijeha i njegovih lakih razgovora. Bacil je u njemu, razorni bacil, što se baca blatom na rimu njegovu i ideju njegovu. On već nije pristupačan društvu, ne smije pljuvati na pod, ni piti ne smije iz druge čaše.
Takav je bio otprilike njegov pogled, što ga je plaho bacio na sve oko sebe. I ne poništi se. On je osjetio svu snagu svoje nutrine, što ga je stala skupljati oko sebe. Jer tu bijaše poprište njegove borbe, njegovih zamišljaja, uspjeha i poraza. Ovo je bolest, što osamljuje čovjeka, odstranjuje iz društva i posvećuje sebi samome.
Tek je kasnije počeo pomišljati na svršetak. Jer njegove misli ne bijahu sklad, zaokruženost i logika. One se, istina, izvijahu jedna iz druge, ali si zato ne bijahu nalik. (Sin je drukčiji od oca, a nema toga, koji bi zadero u dugu prošlost, da iznese zakon hereditacije.) Duga bijaše ta prošlost. Mrka, mutna. Kao oblak u noći s rijetkim bljeskovima. Arsen nije još počeo prebirati po njoj, jer ne bijaše dovoljno sređen ni sabran. A čuvstva bijahu nalik mislima. Ne bijahu burna. Tiha i mutna. Kao oblak. Budućnost mu se ukazivaše bez turobnosti, kratka kao proljeće. On je mislio: umrijet ću, ali ću umrijeti kao čovjek. I onako se nabacano pojave u njemu dvije misli:"Punoća života i jest kratka, jer radi se o tome: ispiti vino jednim gutljajem i osjetiti svu slast alkohola – ili na mahove, kao dobrodušni staračac i solidni želuci. A živjeti znači razumjeti svoje doba i živio ja sto godina kao fratar, bio sam svejedno mrtav od poroda."
Njegova majka bijaše kao svaka majka. Udovica od dvije godine, življaše nešto od pripomoći bratove, nešto od starijeg sina prehranjujući sa tim i Arsena. On se je nazad nekoliko mjeseci vratio kući ostavivši svoj agentski posao, a oboliv ostade tako.
Njegovoj majci bijaše pravo. Kao što je ocu milije imati sina uposlena u svijetu, tako je majci milije imati ga besposlena kod kuće. On bijaše još jedini, koji potrebovaše nju, a to je bilo ono, što joj ispunjavaše nekim smislom besmisleno življenje. Jedna joj kći bijaše udata za profesora Magdića, a sve drugo pomrije tijekom tih trideset godina bračnoga života. I ona se dade u službu najmlađemu sinu hvatajući ga za sebe, zavidna ženama, knjigama i drugovima, koji ga otimahu. Njezina je zavist bila nekaka podla krepost, koja s ljubavi rađa mržnju od kleveta, ogovaranja i laži. Kad bi u noći ostao do kasna vani, ona je tad imala jednoga neprijatelja: bio je to onaj, s kime bi se Arsen zadržao ili onaj, što bi ona zamišljala, da joj ga zadržava. Ona nije ni rasuđivala ni pitala, je li to zaista taj i taj; njoj bi samo sinulo koje poznato lice i odmah bi oko njega skupila svu žuć neegoisanog altruizma.
O romanu
Kruna Kamovljeva stvaralaštva, roman Isušena kaljuža, reprezentativno je djelo protoavangarde u hrvatskoj prozi, koje na žalost nije moglo obaviti svoju ulogu uzora nasljedovateljima ili predmeta osporavanja nadolazećima, jer je - zlom igrom sudbine ili namjerom, to književna povijest još nije ustvrdila - i pedeset godina nakon nastanka ostalo neobjavljeno. Bez pravodobne recepcije, Isušena kaljuža danas je književnopovijesno svjedočanstvo o tome"što bi bilo da je bilo". Kad ju se pak retroaktivno promatra u književnom kontekstu doba njezina nastanka, neospornima se pokazuju njezine zasluge za revolucioniranje žanra romana u hrvatskoj književnosti 20. st. na mnogim planovima. U toj svojevrsnoj autobiografiji s glavnim junakom-pripovjedačem Arsenom Toplakom kao Kamovljevim alter egom, piscem (''piskaralom''), psovačem i pljuvačem po svim društvenim i moralnim normama, komponiranoj u tri cjeline karakterističnih naslova (Na dnu, U šir, U vis), svjesnim autorskim konceptom razaraju se sva pravila dotadašnjega romanesknog modela, zasnovanoga u nas na šenoinskoj formuli. Umjesto patrijarhalnog, tradicionalnog, kršćanskog svjetonazora, ovdje je na sceni nihilistička negacija svih starih vrijednosti. U jezično-stilskom pogledu također se ruše svi postojeći kanoni ljepote izraza, pristojnosti, uglađenosti, a na vidjelo izlaze hipertrofirani, prenaglašeni opisi seksualnosti, fizioloških procesa, sablažnjava se psovkom, huljenjem, grubošću. Narativni postupak posve je usklađen s motivskim i stilskim Kamovljevim"antipravilima": naracija je diskontinuirana, dezintegrirana, dekomponirana. Ukratko, Isušena kaljuža pravi je (i prvi!) antiroman hrvatske književnosti.