Ivan Milas žrtva velike hrvatske laži

Jedno od klasičnih pravila novinarske profesije kaže da novinar svakog dana mora upoznati najmanje četiri osobe. Bez širokog kruga poznanstava nema novinarstva. Dok sam se i sâm bavio tim prokletim zanimanjem i svaki dan lijetao za informacijama kao sova za miševima, nikad nisam imao dovoljno mjesta u adresaru. Upoznao sam mnoge, primjerice oboljele od variole vere u Beogradu ili diktatora Josipa Broza u Zagrebu, ali jednoga čovjeka kojega sam htio upoznati, nikad nisam uspio sresti. Vjerovao sam da će se to jednoga dana dogoditi, ali se dogodilo nije, i neće, jer je čovjek nedavno umro.

Riječ je o Ivanu Milasu (1939. - 2011.), pravniku, progonjenom političkom bjeguncu, političaru iz Zmijavaca, koji je u Hrvatskoj devedesetih ponovio sudbinu hrvatskog političara kojemu njegovi dragi Hrvati – samo zato što je dalekovidniji, mudriji i odvažniji od njih – s užitkom kopaju po utrobi. Za razliku od većine naših političara, bio je pravno potkovan (sa zagrebačkom sveučilišnom diplomom u džepu, prosjek ocjena: vrlo dobar), razumio se u ekonomiju, znao je što je Europa i nije se dao impresionirati politikom. Kad je bio uvjeren da nešto ne valja, nije šutio, nego je djelovao. Stao bi na stranu na kojoj je vidio istinu, a ne na onu na kojoj je bila većina. Protivio se, primjerice, prodaji banaka i velikih poduzeća, nisu mu se svidjela neka rješenja iz hrvatsko-vatikanskih sporazuma, za privatizaciju HT-a smatrao je da je gospodarski neopravdana, ali i nelogična: ne može se državna imovina privatizirati tako da se proda drugoj državi! I, naravno, morao je platiti, na način na koji su oni koji su se protivili uvijek plaćali onima koji su se slagali.

Javno je prokazan kao neznalica, primitivac i zatucan tip koji misli da hrvatski mozak ne vrijedi više od dvije marke po kilogramu. Kad te je već Tuđman proglasio čuvarom državnog pečata, rekoše mu kreatori velikih hrvatskih laži, evo ti pečata! I zauvijek ga s njim izbaciše iz političkog života.

Inače ta sramotna stigma nema nikakve osnove. Milas nikad nije rekao što se tvrdi da je rekao. Sve je obična krivotvorina. Milas je to pokušao objasniti, ali ga nitko nije htio slušati, kao što zacijelo neće ni one koji su u povodu njegove smrti (G. Milić, D. Pešorda) točno citirali njegove riječi iz saborske rasprave, kao što neće ni mene koji ću ih ovdje navesti još jednom. “Gospodo draga”, rekao je Milas, “ovdje su puna usta Europe, svi se u ovom domu utrkujemo kako ćemo pohvaliti Europsku zajednicu i kako čim prije moramo postati članica tog društva. Za razliku od mnogih ovdje, ja sam živio i radio u Europi. I mnogi misle kako ulazak u Europu odmah osigurava bogatstvo i bolji život. U Austriji teleći mozak košta dvije marke, a tek ćemo vidjeti koliko vrijedi vaš...”

J. F. Kennedy napisao je knjigu “Profili hrabrosti”, o odvažnim i nepotkupljivim političarima. Kad se takva knjiga bude pisala u Hrvatskoj, veliko bi poglavlje moralo pripasti Ivanu Milasu. Da ga napokon upoznamo.