Ivek, Ivo i teta Jadranka...

Ivek je moj unuk. Ali ne bih si baš dopustil da unuka nekontrolirano hvalim, kak to dede i bake obično znaju. Hoću reći ponešto o današnjoj djeci, koja se po mnogo čemu razlikuju od nas dok smo bili djeca. Ti mali ljudi danas uopće nisu tak mali kak mi mislimo. Razloga za to ima koliko voliš. Na sve strane oko dječurlije danas žvrljaju mediji koji im, slikom i riječju, sipaju na tone informacija.

A djeca ko djeca, upijaju ko spužva. Moj Ivek (četiri i pol godine) zna sve marke automobila koji se kreću po ulici. Nema automobilske njuške koju izdaleka neće prepoznati i u tome je odavna u petoj brzini prešišal svog dedu. Na prvome mu je mjestu, dakako, audi.

Isto kao što zna svaku javnu njušku koja se pokazuje na telkaču, u novinama ili se samo spominje na radiju. Radio se uglavnom sluša u autu, dok Iveka mama fura u vrtić i iz vrtića. Među pjevačima, sportašima i političarima ima i svoje favorite. Tak je Tonija Cetinskog skinul u glasu, dikciji i u pokretu. I svako malo bi se popel na klupčicu, prinesel ručku od partfiša pod nos i svi moramo disciplinirano prisustvovati kućnom “Tonijevu” koncertu. A kad je na jednom nedavnom rođendanu upoznal Dinamova golmana Tomu Butinu, bil je silno ponosan.

A od političara favorizira predsjednika Mesića. I to, naravno, zbog prosijede brade, slične dedinoj. I Sanadera, zato kaj je njegov imenjak. I Jadranku Kosor zato kaj je “slična njegovoj teti Vesni iz vrtića”. I onda nas fakat iznenadi iako smo mislili da nas više nemre iznenaditi. Ivekova mi se mama Ana smjesta mobačem javlja. Veli da to moram čuti. Najprije Ivek u vijestima s radija čuje kako nas ostavlja premijer, njegov imenjak.

“Imam ideju”, smjesta veli mami. “Znaš, moj deda dobro računa, dobro piše i dobro govori”, pretjerano nahvali svog dedu. I onda ozbiljno zaključi: “Pa da, deda bi ga mogel zamijeniti”! Iznenadilo nas, dakako, kak je dijete pošlihtalo kriterije. Račun na prvome mjestu, a u čemu je na moj račun Ivek definitivno zaružil. Jer njegov bi deda u životu bolje prošel da zna računati, kak mu dijete pripisuje. Njegov deda sigurno ne bi znal izračunati koja mu je varijanta otpremnine na odlasku najunosnija...

Na odlasku bivšeg premijera, ova se priča s mojim unukom i događa. A sada kad je dečec ovih dana čul da se Ivo Sanader vraća, tj. da se poželil vratiti, Ivek ozbiljno pita: da kaj Ivo Sanader nije mrtav? Čul je s nekog medija, koji furt žvrljaju oko njega, da je Sanader “politički mrtav”. Je, sinek, utješim ga, mrtav je, ali on misli da nije. A onda Ivek veli da to nije pravedno. Jer da zakaj onda naš cucak Bonzo koji je mrtav ne oživi? Zbilja teško pitanje za dedu koji pokušava naći prave riječi: “To ti je, sinek, zato kaj psi nemaju ni hrabrosti ni drskosti kao ljudi. Pogotovo neki ljudi, kao tvoj imenjak, koji je otišo bez riječi, kao što se sada samo tak hoće vratiti”...

Koliko god bistro dijete, za mojeg je Iveka to ipak preteška zadaća. Pred vrtićem mu iz auta doviknem: “Pozdravi svoju tetu Vesnu koja te podsjeća na tetu Jadranku!”