Ivo i hrvatsko poštenje

Ovo je snažna poruka onima u Hrvatskoj koji se na nepošten i kriminalan način pokušavaju služiti javnim dobrom i državnom imovinom da će biti gonjeni svim sredstvima pravne države, rekao je najmoćniji Hrvat te 2007. Ivo Sanader tada je propovijedao svoju vjeru u rad Državnog odvjetništva te je potakao njegovo dodatno financiranje sa 800.000 eura. Tako je zborio na 18. obljetnici HDZ-a. S istim povodom – akcije Maestro, tih je dana novinarima rekao:

“U suzbijanju organiziranoga kriminala, mita i korupcije HDZ mora biti predvodnik i prva politička snaga Hrvatske.” I te su izjave, uz istupe drugih dužnosnika, Europskomu sudu za ljudska prava poslije bile dokaz povrede prava na pošteno suđenje bivšem potpredsjedniku HFP-a Robertu Peši kojem je država stoga, prema pisanju Vjesnika, morala isplatiti 9900 eura. Tko bi gore, sad je dolje. Iako je DORH kadrovski u bitnome nepromijenjen od vremena kad mu je Sanader bezrezervno vjerovao, sada se bivši premijer svim sredstvima bori protiv izručenja tvrdeći da u Hrvatskoj nema pošten već politički motiviran proces. Argumente mu je u jednom u nizu egzaltiranih protuhadezeovskih istupa prekjučer dao i predsjednik saborskog Antikorupcijskoga vijeća Željko Jovanović.

Polazeći od toga da građani zaslužuju Sanaderovo izručenje, ustvrdio je da će se u pravednom i poštenom suđenju “razriješiti kako je funkcionirala korupcijska hobotnica koju je vodio Sanader” te zaključio “kako je to bila kriminalna, zločinačka organizacija koja je organizirala pravi zločinački pothvat s ciljem pljačkanja državnog proračuna i državnih tvrtki”. Tek se, provocirajući pitanje HDZ-ove naknade štete, ogradio “ako bi Sanader bio pravomoćno osuđen”. Jovanovićeve izjave o pritvorenome saborskom kolegi ne samo da su neprimjerene nego mu Sanader i ne može na isti način vratiti te je i on nevin dok se ne dokaže suprotno.

Stoga bi šef Antikorupcijskog vijeća svoju inače pozitivnu političku strast ipak trebao obuzdati. Ili, barem imati na umu da je poreznim obveznicima trenutačno najmanje potrebno da zbog takvih njegovih istupa budu prisiljeni Sanaderu platiti odštetu zbog “nepoštenog suđenja”. Svaki značajniji političar, dužnosnik ili gospodarstvenik na optuženičkoj klupi tvrdi da je žrtva politike pa Sanader nije izuzetak. Ali, kad se govori o (ne)poštenom suđenju, što se zapravo pod tim misli? U slučaju Roberta Peše, zbog izjava tadašnjeg premijera, predsjednika države, državnog odvjetnika i ravnatelja policije Europski je sud zaključio da je Peša imao nepošteno suđenje iako ga dužnosnici nisu izrijekom spominjali, a niti su oni suci. Ali nisu poštovali presumpciju nevinosti uhićenih te su stvarali nepovoljnu klimu za pošteno suđenje.

Ni antisanaderovsku atmosferu nije teško dokazati zbog neodmjerenih političkih izjava. Argumente za stvaranje osuđujućeg ozračja daje i curenje informacija iz tajnih istraga. Na sreću, zasad nema ni indicija da u tomu ima sudstva na koje se, inače, političari, mediji, pa pod njihovim utjecajem i javnost, olako nabacuju kamenjem.

Tko zna što bismo sve doznali da je javnost tako intenzivno i slobodno kao u sudstvu uključena i u procese odlučivanja u drugim dijelovima vlasti? Ili, kakve bismo zaključke donosili s obzirom na nepodnošljivu lakoću s kojom si ponekad, čak i bez elementarnog uvida u činjenice, dajemo ulogu sudaca. S obzirom na prevladavajuće viđenje našeg sudstva, kojim smo inficirali i Europu, iznenađujuće je da sada SDP, HDZ, predsjednik države, ministar pravosuđa, čak i Vesna Pusić - pokraj Čačićeva gorućeg problema “korumpiranog sudstva” – tvrde da će Sanader “imati apsolutno pravedno suđenje”.

Samo da ih pri tome ne vodi Jovanovićev amerikaniziran osjećaj za pravdu. Jer, bude li trebalo, uza spominjanje nekoliko nakaradnih između milijun odluka, Pedra će se opet naći u sudstvu koje sada pred Europom brani hrvatsko poštenje.