Ivo u zemlji anđela

Zatraži li ga, Sanader neće u Austriji dobiti politički azil. Ali, ako bi postojao civilizacijski azil i ako bi ga zatražio, možda bi ga dobio. Ne zato da se civilizirani bjegunac zaštiti od svoje necivilizirane domovine, nego zato da mu se ne sudi pod utjecajem njezine necivilizirane javnosti.

Ljudski je likovati nad uhićenjem osobe koja je autokratski vladala, u strahu držala svoje podređene, jedno govorila, a drugo radila, na sumnjiv se način bogatila, po mnogočemu sudeći mimo zakona.Ali, kad jedna sredina, koja je takva čovjeka proizvela, njegovu krivnju pretvori u krunski dokaz svoje nevinosti, a njegov pad u svoje pravo da se nad njim sadistički iživljava – koliko se ta sredina od njega razlikuje?! Psiholozi su razvili cijele znanstvene sustave iz teze da masa, rulja, svjetina voli biti obmanuta, ali je istina da jednako tako zna biti okrutna, i to baš prema ljudima koji su je obmanuli. Velik dio hrvatske javnosti prošao je i prolazi taj put od zavedenosti do linča, karakterističnog za divlje, necivilizirane zajednice, revolucije, socijalne, vjerske, etničke i druge provale “pravedničkih” strasti. I, dakako, u javnom suđenju i osveti čovjeku koji je pao prednjače oni koji su ga uzdizali.

Za njih ništa nije tako izazovno kao nečija nemoć. Ali nijedno lešinarenje nije herojstvo, udarac u čovjeka na zemlji nije dokaz snage i mišićavosti, a svaka presuda izrečena u sljepilu ponižavanja već poniženoga presuda je i onome tko je izriče. Velik dio pljuvanja po Sanaderu nije izraz pravednosti nego korištenje prigode za prenošenje krivnje. A krivca je našla cijela nacija. Težak udarac u glavu dobio je onaj tko joj je donedavno bio glava. Od toga udarca nacija je pala u trans osude. U ovom trenutku, kad je to nezamislivo važno, nikome ne pada na pamet da je Sanader uhićenjem izgubio važnost. On je jedan čovjek, makar je dugo vodio državu. On je jedan slučaj, čak ako još nekoga utopi i ako na vidjelo dođu nove kriminalne senzacije. Taj je čovjek u zatvoru i odgovarat će za ono što je učinio. To bi trebalo biti dovoljno za zajednicu u kojoj je činio nedjela i koja vjeruje u policiju, istrage, tužiteljstvo i sudove. Prema njemu ne treba imati samilosti jer je ni on nije imao ni prema kome tko mu se našao na putu. Ali Bog nas nije ovlastio da budemo apsolutno nevini egzekutori apsolutnog krivca. Jer nekim djelićem zla u sebi koji nas čini Sanaderovim ljudskim srodnicima i mi smo u zatvoru u Salzburgu, kao što i njega sama činjenica da je čovjek čini srodnikom svih nas koji smo na slobodi. Samim uhićenjem Sanadera mi nismo postali anđeli niti je on prestao biti čovjek. Stoga, koliko god on za dokazana nedjela bude zasluživao maksimalnu kaznu jer ih je činio kao prvi čovjek u državi, zaslužuje i minimum poštovanja. Ali mali su narodi ljubljenici i ljubitelji velikih ekstremizama. Dok mu se s jedne strane traže same crnine u biografiji, i njegovoj i njegove supruge, cijele obitelji i porodice, na drugoj ga strani na propovijedi na misi brat svećenik proglašava novim Kristom kojeg razapinju. Što se značenja njegova slučaja tiče, ono je golemo zbog dužnosti koju je obnašao, ali, kako rekoh, uhićenjem je on sam postao nevažan.

Odsad je samo zabava za javnost kao “Šeherezada”, show “Zvijezde pjevaju”, “Supertalent show”, kviz “Jedan protiv sto”... Na žalost, ta zabava, u stilu “kruha, istraga, hapšenja i suđenja”, zasjenjuje nevolje ove države i njezinih građana. Nije nemoguće da se iza zastora koji se stvara neviđenim iživljavanjem nad njim skrivaju drugi i pripremaju novi Sanaderi. A da bi mogli imati svoje medijske obožavatelje i promicatelje, dokaz je zatvorenik u Salzburgu uz koje je cvjetao i uz kojeg su cvjetali.