Izbori u HDZ-u: Nema dvojbi oko Tomislava Karamarka

Sve je tako prokleto slično 90-oj! Nema Miloševića, ali četnici su legalizirani više nego ikada!

Sada platformu za novo velikosrpstvo predstavljaju Tadić i Nikolić koji upravo završavaju dogovor oko toga tko će biti predsjednik, tko će kontrolirati parlament pa kreće drugo poluvrijeme starih bitaka. Jer, legalizacija četništva i naglašene provokacije Republike Srpske ne mogu biti uvod u mirne dane na Balkanu. S druge strane ih ne čekaju borbeni protivnici pa se i tu povijest ponavlja.

Umjesto Račana, Latina i Runjića koji su kao ovce za klanje gledali Miloševićev pohod, tu su njihovi klonovi: Josipović, Milanović, Šprem – preslikajte ih u 90-u i promislite bi li ti Račanovi klonovi ikada stvorili hrvatsku državu?

Ali, ne samo da današnji lijevi trojac ne bi ‘90. napravio hrvatsku državu, oni i dandanas ne znaju afirmirati stvarne interese države u novim uvjetima ulaska u Uniju. Ne samo oni: ni jedna hrvatska politika stranka nema politički program koji govori o tome što su i kako afirmirati nacionalne interese u novim uvjetima. Lijevi se nisu još maknuli od Tita, desni su još na “Ustani, bane”!

I onda se još kopa po starima ranama bez ikakvog takta: ukida se pokroviteljstvo Sabora na komemoraciji Bleiburga, što je znak da se ljevica vraća svom iskonu!

Uostalom, može li se bolje legitimirati nova vlast od toga da na obljetnicu Bljeska ni predsjednik države ni predsjednik Vlade nisu otišli do Okučana?

Nađu vremena za proslavu kineske Nove godine, ali ne i za Bljesak! U isto vrijeme čvrsto stoje na proslavi ustanka u Srbu premda je dokazano da je to bio u najmanju ruku partizansko-četnički ustanak koji je započeo pokoljem pa i doslovnim spaljivanjem lokalnog župnika!

I zato se Hrvatska ne miče iz ‘45. jer ljevica uvijek na isti način loži stare vatre koje prijete da svi izgorimo u njima!

Pogledajte nered u kojem živi hrvatska država: nemamo definiranih vanjskih granica, nemamo definiranog jezika ni njegova pravopisa, ne znamo gdje prestaje regionalna politika, a gdje počinje novojugoslavenska sinteza, nemamo jednog poteza vezanog uz pomoć Hrvatima u BiH, koji se polako ali sigurno iseljavaju!

Hoćemo biti poljoprivredna zemlja, a razmišljamo o prodaji jedine tvornice umjetnih gnojiva. Hoćemo biti turistička zemlja, a marinu nismo sagradili deset godina!

Hrvatska ulazi u Uniju, a da faktički nema oporbe, Hrvatska nema desne oporbene scene, stranka koja je stvarala državu na koljenima je, nema dana da je ne cipelare Bajićevi momci koji uporno ne baca ručnik u ring. S punim pravom!

Pokrali su zemlju na tako prostački način da su bijes i prijezir jedine prirodne reakcije nacije! No, nakon četiri mjeseca vladavine postaje razvidno da nova vlast uopće ne zna što će s nama. Bleiburg, Jasenovac, ustaške zmije i vječni zaljubljeni pogled prema Beogradu – to je politički program i nove i stare ljevice.

Retorika ista kao prije 30 godina! Niti su krajem 80-ih znali što će s privredom niti to znaju danas. Niti su onda bili spremni na katarzu niti im se danas sviđa TV serija o Titovim tajnim službama.

I zato izbori u HDZ-u postaju glavno političko pitanje za zemlju, ali i tu se ponavlja ‘90.! Umjesto da dođe do dogovora reformskog krila u HDZ-u, dogovora nema, kao što ga na desnom centru nije bilo ni dramatične ‘90. Tada Savka, Tripalo, Budiša i Gotovac ni pod koju cijenu nisu htjeli s Tuđmanom, danas Kujundžić, Prgomet i Milošević nikako ne žele s Karamarkom. Čista fotokopija 90-ih!

Prvi su time riskirali stvaranje države, drugi riskiraju budućnost zemlje. Jer ako ne pobijedi reformsko krilo u HDZ-u, ljevica ostaje dva mandata na vlasti, a ako nema dogovora, reformatori otvaraju opciju pobjedi starih snaga.

Kosoričine domete smo vidjeli, a Milinović prije nastavka karijere naciji mora objasniti zašto je poput templara nosio novac župniku u Bilaj umjesto da se koristio uslugama uplatnica žiroračuna! Dogovora među reformatorima nema jer ego ne dopušta priznati ono što se vidi iz aviona: da su HDZ-ovci na terenu svjesni da ih sutra u pobjede može voditi jedino Karamarko.

Danas su protiv njega baš svi: i Pašalić i Rojs i Manolić se od njega ograđuju kao i Mesić, ne voli ga Josipović, kao ni Milanović, a smrću mu prijeti Joco Amsterdam. Takav spektar protivnika govori da je on jedini lider koji može zemlju promijeniti. On je jedini od kandidata bio u areni, drugi su do sada sjedili u publici, grickali kokice i pljeskali pobjedniku. Karamarka sada povijest zaziva i više nema dvojbi: od svega što se danas nudi jedino on može biti novi Tuđman.