Državno izborno povjerenstvo najavilo je da će stranačke i neovisne liste na kojima nema 40 posto žena biti kažnjene novčanom kaznom od 50 tisuća kuna po listi. O tome zašto su žene unatoč zakonskim propisima još uvijek marginalizirane i nekim drugim pitanjima razgovarali smo s dr. sc. Antonijom Petričušić, docenticom na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Antonija Petričušić doktorirala je na Sveučilištu u Grazu iz područja ustavnog prava, a magistrirala je ljudska prava te sociologiju i socijalnu antropologiju. Ove je godine proglašena pobjednicom u kategoriji znanosti u sklopu projekta Future Leaders.
Zašto su se velike stranke poput HDZ-a i SDP-a radije izložile mogućnosti plaćanja kazne umjesto da su poštovale zakon?
Zakon o ravnopravnosti spolova i Izborni zakon predviđaju tzv. žensku kvotu. U zakonu je to još neutralnije napisano pa se koristi formulacija „uravnotežena zastupljenost spolova“ jer ne bi bilo dobro ni da je na listama više žena nego muškaraca. Veseli me da postoji mogućnost da će se sada prvi put primjenjivati odredbe zakona s obzirom na to da je ranije Državno izborno povjerenstvo zakone tumačilo na način da se odredba o podzastupljenosti spola počinje primjenjivati tek nakon trećeg izbornog ciklusa svakih od izbora. Dakle, nakon trećeg izbornog ciklusa lokalnih izbora, parlamentarnih izbora te izbora za Europski parlament. Bilo je to rodno nesenzibilizirano tumačenje što jasno govori o tome da su u našem društvu još prevladavajuće tradicionalne vrijednosti. Što se stranaka tiče, njima je jednostavnije platiti prekršajnu kaznu od 50 tisuća kuna po listi, ako ona uopće bude i određena, nego se zamjerati članovima unutar stranke. Znamo da su izborne liste zapravo križaljke s jako puno nezadovoljnika. Puno je lakše „začepiti usta“ nezadovoljnim članicama unutar stranke nego muškarcima, s obzirom na to da muškarci još uvijek zauzimaju pozicije moći u lokalnim zajednicama odakle se regrutira najviše stranačkog kadra. Osim toga, u politici je manje žena nego muškaraca. Dijelom su za to odgovorne i same žene jer mnoge se libe aktivnog političkog angažmana. Politika se kod nas još uvijek smatra „biznisom za dečke“ ili muškim poslom.
Ali unutar obje velike političke stranke postoje organizacije žena. SDP ima Forum žena SDP-a, a HDZ Zajednicu žena „Katarina Zrinski“.
Takve zajednice svakako osnažuju žene, ali ih i getoiziraju, a čini mi se da i same političarke pristaju na to. Uostalom, pogledajte kada žene iskoče u prvi plan u političkom procesu. Isključivo onda kada ih treba žrtvovati. Prva mi tu pada na pamet bivša premijerka Jadranka Kosor, koja je na to mjesto oktroirana, odnosno postavljena Sanaderovim dekretom, ili Margareta Mađerić, koja je puštena u utrku za mjesto gradonačelnice Zagreba, iako su svi bili svjesni da je ona žrtveno janje i da nema šansi protiv Milana Bandića.
Ali sada imamo i prvu predsjednicu države koju su građani izabrali na izborima. Za nju ne možemo reći da je žrtvovana.
Kolinda Grabar-Kitarović je iznenađenje jer je bila kandidatkinja desne političke opcije koja je konzervativna. No, svojim nastupima ne ostavlja dojam da razumije feminizam i stvarnu ravnopravnost ili neravnopravnost žena. Dominantno društveno poimanje žene ona perpetuira i svojim nastupom. Njezin govor tijela, način na koji se odijeva, šminka koju koristi, način na koji sjedi, odaje je kao nekoga tko se nije odmaknuo od ženskog stereotipa. Isto je i s diskursom koji koristi. Kolinda Grabar-Kitarović poziva na procese koji bi se trebali dogoditi u društvu tipa zajedništva, nametnula je i temu demografske obnove. Sve su to tradicionalno ženske teme. Na taj način potvrđuje sebe kao ženu, majku, koja ni na koji način ne ugrožava muškarce. No, to ne znači da predsjednicu smijemo zvati samo Kolinda što se često koristi. To mi jako smeta.
Puno žena ni ne zna koja su njihova prava, a mnoge će reći da nisu nezadovoljne svojim statusom
Mislite da građani Hrvatske za predsjednicu države ne bi mogli odabrati neku feministicu da se recimo ona natjecala i imala dobar program?
Mislim da ne. Zbog ipak dominantnih tradicionalnih vrijednosti, beskompromisno ostvarivanje ženskih prava i ravnopravnost na područjima rada, politike, obrazovanja ili privatnog života koje zagovara feminizam preradikalno je hrvatskim građanima. Osim toga, u hrvatskoj politici jako je bitno i kako političarka izgleda. Neprihvatljivo je da je doživljena kao muškobanjasta, neženstvena, agresivna. A takvima se, nažalost, feministice kod nas doživljavaju.
Zašto se tzv. ženska kvota u Hrvatskoj uopće morala propisati zakonom? Kakva je situacija u drugim zemljama?
Jednako je i u dijelu Europe razvijenije političke kulture, s tom razlikom što je takva praksa tamo uvedena zadnja dva desetljeća, što je rezultiralo trendom promjene odnosa i zastupljenosti žena u politici. Da nije bilo zakonskih odredbi, teško bi se i u razvijenoj Europi situacija promijenila sama od sebe. No, kvote su uvedene u mnogim zemljama diljem svijeta, ali još uvijek ne rezultiraju ravnopravnom zastupljenošću žena u politici.
Svijetom, dakle, još vladaju muškarci?
Nije li oduvijek tako bilo? Svijetom još uvijek vladaju muškarci, uz poneku iznimku hrabre i ambiciozne žene koja se domogne nekog položaja moći. Još uvijek opstaju stakleni stropovi, posebice u onim profesijama koje se smatraju društveno prestižnima. Jer, kada se dogodi da u nekoj profesiji dođe do feminizacije, to je jasan znak da ta profesija gubi društveni prestiž. Takva je profesija, recimo, u zadnje vrijeme sve više novinarstvo, a oduvijek školstvo. No, svejedno su glavni urednici, ravnatelji škola, dekani i rektori još uvijek mahom muškarci.
Koliko bi eventualni izbor Hillary Clinton za predsjednicu Amerike mogao utjecati na globalnu promjenu uloge žena?
Eventualni izbor Hillary Clinton bio bi veliki dobitak za ženski rod, bez obzira na to što ona dolazi iz privilegiranog bjelačkog backgrounda, njezini su financijeri velike korporacije, dakle nije ona netko tko je bio marginalan dio društva pa se probio na sam vrh. Ona je već samim time što je supruga bivšeg predsjednika, diplomatkinja i senatorica dio elite. Ali, na simboličkoj razini, kada imate ženu predsjednicu jedne tako moćne zemlje, dajete signal društvu, posebice ženskom dijelu društva i mlađim djevojkama, da mogu imati velike ambicije i sanjati o njima jer je to nešto što je moguće. S druge strane, nema jamstava da će žena, ako pobijedi, promovirati ideju jednakosti, širiti zasade feminizma ili osmišljavati različite institucionalne vidove kroz koje se može postići, primjerice, da ima više djevojčica u tehničkim i prirodnim znanostima, a kao odgovor na uvriježeno mišljenje da su dječaci bolji u matematici.
S jedne strane govorimo o feminizmu, s druge strane rezultati istraživanja pokazuju da su mlade djevojke u Hrvatskoj danas izrazito konzervativne. Kako to tumačite?
Mladi ne samo da su konzervativni. Nerijetko su konzervativniji od svojih roditelja. Mnogi se zalažu za sužavanje prava žena. Sociolozi to obrazlažu jačanjem uloge Crkve u društvu koja nije postojala u socijalizmu. Sve to dovodi do situacije da se od djevojaka s jedne strane očekuje da u brak stupaju nevine, a s druge strane mediji im kao uzor postavljaju stil odijevanja u kojem tijelo vrlo otvoreno nude muškarcima. Mislim da na njih to djeluje vrlo zbunjujuće. Kad gledam svoje studente, slušam njihove stavove pa vidim na koji se način nude jedni drugima, primjećujem podvojenost koja u najmanju ruku mora rezultirati osobnim košmarom.
Vratimo se pitanju kvota. Zašto žene same pristaju na to da se krše njihova zakonom zajamčena prava?
Puno žena ni ne zna koja su njihova prava, a mnoge će reći da nisu nezadovoljne svojim statusom, jer u našoj tradicionalnoj kulturi još postoje različite rodne uloge. I u podjeli obiteljskih obveza postoji slika ženskog i muškog posla koja se često uopće ne propituje. Ne smijemo zaboraviti da se naše društvo posljednja dva desetljeća promijenilo. Postalo je konzervativnije i zatvorenije.
>> Na HDZ-ovim listama muško društvo, SDP bolji nego lani
>> Ženske tvrtke unatoč krizi povećale broj zaposlenih za 14%
Politici trebaju sposobni ljudi, a ne žene ili muškarci! Dok got će postojati neke kvote, to će značiti da je netko nesposobniji dobio prednost pred sposobnijim - bilo to žena ili muškarac - a to diskriminacija nas birača! Zašto nitko nikada nije pokrenuo pitanje i borbu za ravnopravnost npr. u taxi službama? Zašto i tamo ne bi imali neke kvote i poticali žene da budu taksistice? Nije li sramota da ja nikada u ZG nisam vidio ženu taksista u svojih eto 40 godina skoro??? A možda je ovo zapravo i odgovor na to što stoji iza tik kvota i zašto te kvote postoje samo u politici!