Očekivanja kako će se u zadnjem tjednu kampanje dogoditi nešto 'veliko', što bi moglo preokrenuti trendove i pomutiti, ako je vjerovati anketama, već izvjesnu reprizu s prošlih izbora nakon kojih ni SDP ni HDZ neće moći sami formirati Vladu, pokazala su se promašena. Baš kao što je, na chatu Barometra u srijedu, prognozirao PR stručnjak i RTL-ov politički analitičar Krešimir Macan, koji je rekao kako ne očekuje baš ništa spektakularno u finishu ove, najlošije kampanje ikada. U kampanji nema napetosti, tenzija, nema jasnih poruka, kao da se samo odrađuje forma, komentirao je Macan.
S ovakvom ocjenom kampanje slažu se i korisnici Barometra, a najbolje su je u svojim analizama oslikali Mac316 i Alumnus.
Kampanja je, umjesto stručnjacima, prepuštena cyber ratnicima, a glavni je problem što se političari i stranke gotovo uniformirano obraćaju samo onim biračima koji bi ionako za njih sigurno glasali, čime kampanja postaje potpuno ustajala i upitna, zaključak je ove dvije superzanimljive analize.
Kao primjere, Mac316 navodi Bandićevo otvaranje novih fontana u Zagrebu i HDZ-ov skup u Splitu.
"Plenković i HDZ imaju svoj završni skup u Splitu. Plenki baca standardne parole o grijesima SDP-a, zapaljuje biračko tijelo HDZ-a u Splitu pričama o potporama jugoterorizmu od SDP-a, o ljudima koji nisu željeli samostalnu Hrvatsku, o nesposobnoj Milanovićevoj Vladi koja ne voli branitelje, koja ne voli Dalmaciju, bla bla bla. Sve puno puta ispričana priča koja impresionira jedino dio biračkog tijela koje bi našlo HDZ na biračkom listiću i povezanih očiju, i koje ne zna ni za što drugo nego za HDZ. Nekoliko metara dalje, Torcida protestira zbog stanja u nogometu, u sportu, zbog nefunkcionirajućeg zakona o sportu koji kažnjava navijača s bakljom, a ne huligana s lihvarskim ugovorima. Da je Plenki hrabriji, pokušao bi pridobiti glasove tih ljudi obraćajući im se programom o tome kako očistiti sport i nogomet, kako se riješiti Mamića i svih njemu sličnih, ne samo parolom nego konkretnim mjerama. Pa da se i samo javno odrekao donedavnog HDZ-ova mecene već bi puno napravio i možda pridobio koji glas, jer navijački korpus definitivno ne želi glasati za SDP, no HDZ-ovci ga na to praktički prisiljavaju.
Slične pogreške, iako vjerojatno puno više iz neiskustva nego iz kukavičluka, radi i Pametno. Može njihov program biti najbolji, najsmisleniji, mogu oni promicati obrazovanje kao temelj svega, ali u ovome je stvar – većina Hrvatske i birača nije baš nešto obrazovana i većina ih ne razumije o čemu oni govore. Nitko ne kaže da moraju početi pričati o '91. da bi ih birači razumjeli, ali moraju naći način kako svojim porukama doprijeti do većeg broja birača, možda i onih koji ne misle na fakultete i koji nemaju te kapacitete, ali shvaćaju da je obrazovanje jedini put za njihovu djecu i unuke. Obraćanje s moralnog i intelektualnog prijestolja kakvo prakticiraju Puljaki i njihovi suradnici ne osvaja baš simpatije nikoga osim onih njima intelektualno i obrazovno ravnih, a takvih je u Lijepoj neobrazovanoj našoj možda 2% ukupnog stanovništva.
O SDP-ovoj kampanji nema smisla pričati jer je ne vodi ni ta stranka ni koalicija, nego jedan čovjek. Potezi kao što je dijeljenje kave na željezničkoj postaji previše mirišu na socijalističke metode gdje se puštanjem dima u oči pokušava od ljudi napraviti guske koji će zbog jedne lijepe geste zaboraviti da im vlakom koji čekaju treba nekoliko sati neudobne vožnje do odredišta koje je nadohvat ruke cestom, a da sponzor stranke koja im je kavu uručila ismijava Špičkovinu koja im je odredište kao nešto nezamislivo seljački i debelo ispod njegove razine. Milanović se u kampanji, istina, jedini drznuo pokušati prijeći na drugu stranu, no sa suptilnošću slona u dućanu porculana, rezultat nije previše impresivan i pitanje je je li polučio više štete nego koristi. U svom skretanju desno Milanović nije išao u rješavanje nekih konkretnih problema koji ga dovode u sukob s desnim biračkim tijelom kao što su ćirilične ploče, 'slučajna država' ili odnos prema šatorašima, nego je sve sveo na najmanji zajednički nazivnik, pljuvanje po Srbiji, što je čak i braniteljskoj populaciji nakon svih ovih godina već postalo zamorno i dosadno.
MOST je svoju kampanju temeljio na kontroli štete i dokazivanju koliko su HDZ i SDP štetni za Hrvatsku. Kontrola štete je relativno uspješno obavljena, trend pada zbog sudjelovanja u Karamarkovoj Vladi je zaustavljen, možda čak i preokrenut jer su ljudi iz MOST-a uspjeli dokazati svima onima koji žele slušati da nisu lovci na fotelje kojih su se jedini u Hrvatskoj svjesno odrekli i da neuspjeh i pad Vlade nije njihova krivica. Ako MOST ponovi rezultat približno sličan prošlim izborima ta kontrola štete je uspješno obavljena jer je nerealno očekivati da stranka koja je sudjelovala u Vladi koja je pala nakon samo osam mjeseci prođe potpuno neokrznuta. Kad se radi o dokazivanju štetnosti SDP-a i HDZ-a za Hrvatsku, MOST je mogao svoje resurse i bolje upregnuti. Teško da u Hrvatskoj ima osobe kojoj je to nakon 25 godina potrebno posebno dokazivati, radi se samo o tome da je jedan veliki dio populacije nemoguće odvratiti od onih za koje glasaju po nalogu ili obiteljskoj tradiciji koja seže daleko u povijest. Energija i resursi utrošeni na to mogla je biti bolje raspodijeljena, promoviranjem novih lica i njihovih kompetencija. Dojam je da MOST na ove izbore izlazi s nešto manje snage u 'imenima' jer su ostali bez Prgometa, Petrine i Lovrinovića koji se možda nikad u ideju MOST-a nisu ni uklapali, ali su svojim imenom i dosadašnjim radom u politici bili magnet za barem dio glasača. U tijeku ove kampanje nisu izbačena imena koja bi adekvatno zamijenila spomenute, MOST i dalje najjače adute ima u Petrovu, Orepiću, Bulju, Paneniću i još nekolicini ministara i sabornika iz prošle Vlade. U nekim izbornim jedinicama gdje su ostali bez prominentnih članova mogli bi takav manjak jakog imena osjetiti na broju glasova.
Sve u svemu, u ovoj kampanji nije došlo do ozbiljnijih pomaka ili 'osviještenja' u biračkom korpusu, a nije ni moglo s obzirom na taktike koje su se koristile i koje su ustajale jednako koliko i učinkovitost koju političari imaju. Ni jedna stranka nije napravila ništa da bi zagrabila u protivničko gnijezdo i odvela dio birača sebi, a, ruku na srce, nitko nije ni pridobio onaj dio birača kojima se nedjeljom ne da potegnuti do izbornog mjesta jer misle da nemaju za koga glasati. Takav status ponovno najviše na ruku ide najjačima, onima koji imaju svoju vjernu vojsku koja će se na biralištu pojaviti u jutarnjim satima, fino počešljani i obrijani kao da idu na misu, s ponosom obaviti jedinu odgovornu zadaću koju u četiri godine imaju napraviti i javiti se u stožer da je misija obavljena. One manje stranke će ponovno ostati u mukama kako se ugurati u Vladu i pokušati pokrenuti neke nove trendove, neki možda u tome budu uspješniji od drugih, ali daleko je to sve od toga da se politički trendovi preokrenu, da oni koji su svoje šanse odavno prokockali i koji zaslužuju otići u političku povijest tamo zaista i odu. Prepustiti se pameti i razumnosti hrvatskog naroda nikad nije dobra ideja, na promjenama svijesti ovog naroda treba kontinuirano raditi, a ne stati nakon prvog mini uspjeha i misliti da se dalje može sve na auto-pilotu. Takav način vođenja politike i izlaska na izbore najviše pogoduje onima najgorima", zaključuje Mac316.
Alumnus pak analizira zbog čega su vodstva stranaka prepustila kampanju svojim cyber-ratnicima, pa se ona dobrim dijelom prelila na dnevne portale i društvene mreže gdje stranačke mladeži troše energiju i maštovitost u vulgarnom izražavanju kako bi ocrnjivanjem protivnika učvrstili vlastite kako stavove, tako i birače.
"U atmosferi stalne društvene krize i svojevrsne apatije, nimalo nije neobično da su biračima i kratkotrajne kampanje zamorne i nezanimljive, odnosno da su skloni stranke sve više doživljavati navijački. Ovo osobito vrijedi za dvije velike stranke. Nije li lako nekom stanovniku Gospića, Zadra, Vukovara ili Slavonskog Broda doživljavati sebe kao hrvatsku korjeniku, obiteljskog čovjeka koji drži do ispravnih vrijednosti, ali i pamti burne događaje 90-ih, pa kao mjeru svega glasovati za onu, naravno hrvatsku i demokratsku zajednicu koja je omogućila da Hrvatska bude hrvatskom i koja će jednom maknuti sve one koji su se 1991. sakrili u podrum, a sada od nas žele napraviti raj za nadrogirane LGBT osobe poglavito iz Srbije? Ne laska li nekomu iz Varaždina, Čakovca, Pule ili Rijeke što mu mediji svako jutro uz kavu ili svaku večer u nekakvoj kontakt-emisiji tepaju kako je urban, napredan, obrazovan samim time što glasuje za partiju koju se medijski veže za nekakav imaginarij bezbrižnih 80-ih, čiju su idilu pokvarili (i to ponovno žele) nekakvi mračni fašisti i klerokatolibani?
Nema te kampanje koja će prijeći ta dva zida ili ukazati na to da su ljudi s obje strane crveno-plave linije razdvajanja kudikamo sličniji nego li si to žele priznati. To dokazuje i ono što bi se moglo okarakterizirati kao dosad najveći gaf – očito samo navodno sporne izjave Milanovića o susjednim nam zemljama, kao i o pozdravu oko čije se datacije i porijekla ne možemo složiti. I nakon što je rekao da mu se 'fućka' za ZDS, napadi na Hasanbegovića kao fašista nisu prestali. Da mediji na izborni dan smiju intervjuirati glasače o tomu za koga su i zbog čega glasovali, sigurno bi po Rijeci ili Trešnjevci bilo puno onih koji bi to pravdali strahom od onih 'koji bi uveli ustaški pozdrav' ili 'fašizam u kulturu'. Ukratko, fućka im se za ono što govori Milanović (a osobito trabanti oko njega) bitan je njihov status '"urbane' i 'bolje' Hrvatske 'koja raste'.
HDZ začudo nije imao tolikih gafova, a Culejevo prozivanje Kajtazija ma kako sramotno bilo, ipak je ostalo eksces, a ne očekivano pravilo. Dapače, HDZ kao da se trudio u punoj mjeri ispraviti ranije medijske prigovore. Plenković je tek došavši na čelo stranke i usred – s obzirom na brojnost interesa i interesnih skupina – nimalo jednostavnog sastavljanja izbornih lista ispunio davnašnju Milanovićevu (i medijsku) želju i izišao na debatu nakon koje su mediji požurili predsjednika SDP-a proglasiti pobjednikom 'za prsa', ali koja nije završila debaklom predsjednika HDZ-a kako se očekivalo u ranijim slučajevima. Osim toga, Plenković je povukao još jedan potez o kojemu se malo govorilo u odnosu na ranije prvake HDZ-a. Odlučio je izaći na izbore u I. izbornoj jedinici u kojoj će prema svim anketama izgubiti dvoznamenkastom postotnom razlikom. Sjetimo se da su i Sanader, ali i Kosor i Karamarko birali neku od jedinica s jakom biračkom podrškom, premda ondje nisu stanovali. Napokon, uz kozmetički dodatak HSLS-a, Branka Hrga i HRAST-a bez spornog Ladislava Ilčića, HDZ na izbore izlazi samostalno i sudeći prema anketama uz minimalan gubitak glasova, vjerojatniji zbog biračke ocjene osmomjesečnog sudjelovanja u vladi, nego li nestanka sinergijskog učinka.
Osim debate Milanović-Plenković, organiziran je i niz 'manjih', među kojima je koliko-toliko pažnju privukla ona između 'apostola mira, ljubavi i tolerancije' Bojana Glavaševića i 'mračnog fašista' i 'najgoreg ministra' Zlatka Hasanbegovića. Općenito su napadi na Hasanbegovića (u kojima se Glavaševića nastojalo prezentirati kao poželjnu alternativu) predstavljali vjerojatno jedinu koliko-toliko razrađenu strategiju Narodne koalicije gdje se tijek kampanje nastojao svesti u tokove kulturnog rata 'mi ili oni', prostora gdje se Milanović najbolje snalazi (i gdje je očito našao vjernog oponašatelja u Krešimiru Beljku!). Usprkos boljoj startnoj poziciji, Glavašević se nije snašao, pa je čak i po riječima nekih Hasanbegoviću sve samo ne sklonih medija zagrebački povjesničar pokazao bolju pripremljenost i jaču argumentaciju. Odmah je dobio prostor i na televiziji N1, ali ni ondje nije rekao ništa što bi se – po običaju kad se radi o njemu – moglo iskrivljeno prezentirati kao nekakav povampireni fašizam. Međutim, zbog čvrsto postavljenih uskih okvira kampanje, HDZ i Hasanbegović osobno svoj dobar nastup neće moći adekvatno naplatiti. Dapače, medijska naklapanja sugeriraju Hasanbegovićevu marginalizaciju od samog HDZ-a nakon izbora.
Nikada kao ranije nije bila ovoliko izražena trka za najjačeg trećeg. MOST je u nju ušao s pozicije onih čijom je dosljednošću pao najomraženiji političar Tomislav Karamarko, ali su osjetili prevrtljivost medijske scene. Kampanja im u bitnom nije pretjerano različita od prethodne. Reforme, dosljednost, novi smjer, čestitost, dezideologiziranost... sve kao i ranije (osim famoznog javnog bilježnika), ali sada uz kudikamo kritičniji osvrt medija od kojih su se brojni otvoreno uključili u pokušaje rušenja MOST-a. Sve ono zbog čega su ranije bili hvaljeni, sada im se predbacuje, predstavlja ih kao kočničare, prevrtljivce, produljenu ruku Crkve ili napokon nesposobnjakoviće. Usprkos svemu, ankete sugeriraju ponovnu presudnu ulogu MOST-a, što pokazuje da su dijelu birača uspjeli iskomunicirati svoje poruke. Koliki će to realno dio biti, vidjet ćemo u nedjelju.
Osim 'urbanih i 'Hrvata – katolika' u Hrvatskoj je s vremenom porastao broj onih kojima se etablirana politika kao takva gadi i koji traže nove smjerove i nove ljude. Takvi MOST-u zamjeraju sudjelovanje u vlasti, pa se sada okreću Živom zidu koji rezolutno odbija ikakvu suradnju s HDZ/SDP-om. Kritičari tvrde da je program ove koalicije prepun nedosljednosti i potencijalno opasnih rješenja. Neki upozoravaju na veliku mogućnost kolizije ega i fragmentaciju Jedine opcije. Međutim, kako izgleda da je njihovim biračima najbitnija dosljednost u odbijanju suradnje, ŽZ bi mogao povećati svoju prisutnost u Saboru.
Uz slične ideje o nepriklanjanju ni jednima ni drugima, uz dapače više ili manje neuvijen elitistički samodojam velik medijski prostor dobiva i Pametno. Stranka je to koja medijsku naklonjenost formalno duguje navodno vrlo ingenioznom programu, nečem neviđenom na hrvatskoj političkoj sceni, premda su mogućnosti provođenja tog programa više nego upitne. Osobito stoga što i vodstvo stranke u nastupima rezolutno odbija ikakvu primisao sudjelovanja u vlasti, premda između redova daju naslutiti da bi pružili ruku Milanoviću ako bi mu baš bila potrebna. U srazu s MOST-om i ŽZ-om to im sigurno odbija možda i presudan dio glasova, premda će vjerojatno nešto profitirati na onomu malom dijelu 'urbanih' kojima diskurs o šaki jada ipak predstavlja pitanje osobnog integriteta", piše Alumnus.
Niz različitih analiza iz političkog života Hrvatske nađite na Barometar.hr