Vrijeme dvostranačja je prošlost

Oni koji žele umanjiti važnost pobjede HDZ-a i dokazanu stabilnost Mosta te prikriti loš rezultat Narodne koalicije kažu kako se opet nalazimo u situaciji kao i prije deset mjeseci, aludirajući na početak mukotrpnih pregovora o sastavljanju vladajuće većine u Hrvatskom saboru.

Iako Andrej Plenković ima ležerniju pregovaračku poziciju od svoga prethodnika Karamarka, a vjerojatno je i Most ponešto naučio na pogreškama u sastavljanju prethodne vlade, pa bi pregovori mogli biti učinkovitiji, upravo održani prijevremeni izbori donijeli su niz promjena, koje bi mogle rezultirati i dalekosežnijim posljedicama.

Konačno smo shvatili da će najveće hrvatske stranke HDZ i SDP, koje su punih četvrt stoljeća samostalno ili s koalicijskim parterima komotno vladale Hrvatskom, teško moći priuštiti takav luksuz u budućnosti.

Dobar rezultat Mosta i na drugim izborima zaredom, pokazuje da smo nakon dugo vremena i niza eksperimenata s trećim opcijama (koje su obično plesale samo jedan mandat) dobili stabilnu osnovu i za treću ozbiljnu stranku. Jasno, ako mostovci iskoriste tu povijesnu šansu te uspješno izgrade stranačku infrastrukturu i profiliraju se u aktera kojem političke institucije i politološki termini nisu slabija strana. T

eško će se sada, ali i u budućnosti moći vladati bez dogovora, razgovora i kompromisa. Nema povratka na parolu „ili mi ili oni“. Bojim se da će svi morati početi voditi politiku koja uključuje, a ne isključuje, koja poštuje, a ne osuđuje… Vrijeme dvostranačja lagano prolazi ili će barem prisiliti obje velike stranke da se ozbiljno mijenjaju i više poštuju potrebe građana. A baš na početku tog procesa treba zahvaliti Mostu.

Ideološke i svjetonazorske teme oko kojih se sve vrtjelo na prošlogodišnjim izborima već su ove godine dobrim dijelom postale passé. A vidjeli smo da se i o njima može uljudno razgovarati, bez gorčine i međusobnog vrijeđanja. To ponajprije treba zahvaliti Andreju Plenkoviću i njegovu timu, koji nije nasjedao na provokacije te je u hrvatsku politiku donio potrebnu pristojnost, kulturu i odmjerenost.

Domoljubne teme i domoljublje nisu više ekskluzivno pravo stranaka desnice. Zoran Milanović, koliko god je napravio verbalnih ekshibicija, pokazao je (barem na simboličkoj razini) da i ljevičari mogu poštovati Tuđmana, inzistirati na simbolici poput vojnog mimohoda, nazvati stvari pravim imenom kad su posrijedi pretenzije susjeda ili propagandne smicalice srbijanskih radikala Vučića i Nikolića…

Domoljubne teme nakon dugo vremena postaju nešto što se podrazumijeva i na čemu se neće moći zarađivati poeni. Voljeti svoju zemlju, poštovati njezine vrijednosti i simbole te čuvati nacionalne interese nije sramota ili ekskluzivno pravo, već temeljni preduvjet za bavljenje politikom.

Znamo da hrvatski birači vole nova lica u politici. Pojavom Plenkovića na čelu HDZ-a, ali i novih lica na listama te stranke, kao i na nizu drugih, Zoran Milanović i dobar dio njegova tima, kojeg smo gledali u prilično neuspješnoj Vladi pune četiri godine, počeli su se činiti još više ljudima prošlosti, a ne budućnosti.

Kriteriji hrvatskih građana su se počeli dizati. Na tom valu i Zoran Milanović je shvatio da se ne može nositi s izazovima budućnosti. Posebno nakon gubitka dvaju izbora u samo deset mjeseci. Odgovorno je zatvorio svoju stranicu na čelu SDP-a i najavio unutarstranačku tranziciju i u toj stranci, koja će sigurno iznjedriti neke nove lidere europskog, a ne balkanskog ponašanja.

I preferencijalno glasovanje je pokrenulo neke procese. Birači više ne moraju poštovati volju stranačkih čelnika i samo potvrđivati njihove liste za Sabor. Oni sad imaju moć dokazati stranačkim vođama da su neke kandidate podcijenili i omogućiti im nastavak bavljenja ozbiljnom politikom.

Stranački šefovi više neće moći biti mali faraoni o kojima ovisi nečiji politički napredak i probitak, već će morati poštovati mišljenje svojih birača i davati priliku najsposobnijima i najpopularnijima, a ne samo najpodobnijima ili najodanijima. Tako će se stvarati i veća odgovornost zastupnika prema onima koji su ih birali, a koja je do sada bila relativno slaba (živnula bi od izbora do izbora).

Nakon Tuđmanove ere, u kojoj smo stvorili i oslobodili hrvatsku državu, potom Račanove ere u kojoj smo započeli euroatlantske integracije te Sanaderove u kojoj smo ih priveli kraju, bilo je puno očekivanja i od ere Zorana Milanovića.

Na žalost, osim simboličkog ulaska Hrvatske u EU u njegovu mandatu, nismo vidjeli nikakav ozbiljniji iskorak, pa čak ni viziju ili cilj, odnosno novu hrvatsku paradigmu, koja bi nas okupila i motivirala, a Hrvatsku pogurala naprijed.

Zato se iskreno nadajmo da je s ovim izborima započelo novo vrijeme u našoj zemlji te da će novi lideri na desnom i na lijevom centru (koje su očito izrodili ovi prijevremeni izbori) dati novi jasan smjer Hrvatskoj. Kako bi u tome uspjeli, morat će, za početak, promijeniti stranačku demokraciju (budući da su upravo stranke do sada bile značajne kočnice demokratizacije društva), a potom državne institucije učiniti otvorenima, transparentnima, učinkovitima i u službi građanima.

Nakon toga će doći i gospodarski uspjesi… Hrvatsko društvo je više nego spremno za konsenzus o ključnim nacionalnim ciljevima te novu viziju hrvatske budućnosti jer svi imamo osjećaj kako posljednjih godina samo tapkamo u mjestu.

>> Ono što je Most izgubio, Živi zid je dobio - zajedno imaju 21 mandat

>> Plenković: Spremni smo sa Mostom ispisati novu stranicu suradnje, ali za to su potrebne dvije strane