Koliko nam se puta dogodi da izgovorimo nešto što baš i nije na mjestu, pa zažalimo odmah ili koji trenutak poslije. Pokušamo se izvući, objasniti što smo mislili ili se jednostavno ispričamo za besmislicu koja nam je izletjela. I nikome ništa. Idemo dalje. Ali kada besmislicu napišete, posljedice su drukčije. Baš sam prekjučer u Večernjaku čitala neke nesuvisle izjave koje su izgovorili televizijski reporteri i njihovi pomagači, bivši vrhunski nogometaši, komentirajući Svjetsko nogometno prvenstvo. Kad u prijenosu čujemo: “Nedved ima dvije noge”, slatko se nasmijemo i začas zaboravimo, ali kad to pročitamo, crno na bijelo, pitamo se kako je moguće da je to netko rekao.
I dok radijski ili televizijski reporter ide “uživo”, na pogrešku mu možemo zažmiriti, ali novinaru tiskanih medija to se teško može opravdati. Kada s kolegama u Večernjaku razgovaram o takvim propustima, uglavnom čujem: ”Pa, znaš, bila je strašna žurba. Pritisnuli su me rokovi.” Ili: ”Ma daj, to je baš smiješno. Pa zar se itko ljuti zbog toga?”
Prvi primjer: Nekoliko me čitatelja upozorilo da često pišemo “starac (ili starica) od 60 godina” i pitaju me: “Zar u Verčernjaku rade samo klinci kada smo im mi od 60 starci? Kad mi kažete da sam starac sa 60 godina, vrijeđate me, osjećam se kao građanin drugog reda.” Drugi primjer: U proteklih desetak dana izvještavali smo i osvrtali se na dodjelu Modnog Oscara. Novinari su procijenili da organizacija te manifestacije nije bila bogznašto, da su nagrade dijeljene po “babi i stričevima”, ocijenivši da je zapravo riječ bila o “privatnoj seoskoj priredbi”. Što to znači, pitaju me čitatelji.
“Kada ste zadnji put bili na nekoj seoskoj priredbi? Da ste bili, znali biste da su seoske priredbe mahom vrlo dobro organizirane. Možda producenti nisu profesionaci, ali su entuzijasti, i to vrlo odgovorni.” Treći primjer: Često se u različitim rubrikama piše o vodi, a u ljetno vrijeme voda je posebno zahvalna tema. Prošlog smo tjedna pisali o vodi kao čuvarici života i, naravno, o njezinoj kvaliteti. Novinar sugerira da treba “provjeravati vodu iz vodovoda jer njezina kemijska, biloška i fiziološka struktura može biti narušena zbog onečišćenosti okoliša”.
Malo dalje piše: “Zato je korištenje filtra uvjet dobra zdravlja.” Čitatelj pita: ”Zašto postoje institucije koje kontroliraju vodu? Zar ja moram kupovati testove i nestručno provjeravati vodu iz vodovoda? Plašite mene i 3,3 milijuna građana Hrvatske koji piju vodu iz vodovoda.” Drugi čitatelj ide dalje: ”Koliko ste novca dobili za reklamiranje filtra za vodu? Sada će prodavači filtara mahati vašim člankom.” Što reći? Jednostavno: novinar nije dovoljno razmišljao o onome o čemu je pisao. Da je samo još jednom pročitao tekst koji je napisao – što je zlatno novinarsko pravilo – takvih gluposti ne bi bilo.