Izljevi fašizma u Srbiji

Fašistička Srbija opet je na djelu! Kako drugačije opisati sve ono što se događalo u Srbiji na rukometnom prvenstvu, posebice uz utakmice u kojima je sudjelovala Hrvatska. Zaključak je jedinstven – Hrvatska nije smjela pobijediti. Pa je organizirano nasilje, policijske parade, politički izgovoreni pamfleti Ivice Dačića, sramotno zviždanje na hrvatsku himnu, sve samo kako bi se napravila atmosfera od koje će svi normalni biti u grču i strahovati što je sljedeće moguće. Ovakvo prvenstvo, ovakve utakmice bile su na rubu regularnosti. A kako se naš rukometni savez ponio, kako je naša politika reagirala, to je već poznata hrvatska nehajnost. Baš kao kad je nedavno Boris Tadić izlanuo da je Ruđer Bošković bio Srbin katolik, što su u Hrvatskoj mnogi odšutjeli. Bez obzira što je to samo jedno u nizu posezanja u hrvatski korpus.

Ali baš na Tadićevu primjeru može se uvidjeti sva tragedija srpske inteligencije, znanosti, politike, pa nije onda čudno da danas u suvremenoj Srbiji imamo stalne izljeve fašizma. Beogradski novinar Goran Necin nedavno je jasno napisao: “U savremenoj Srbiji fašizam je rasprostranjena i politički prihvatljiva i u društvu etablirana pojava koja se ispoljava u formi ekstremnog oblika nacionalizma podcrtanog despotizmom i prijemčivim fanatizmom koji se u Srbiji, kao multietničkoj sredini, manifestuje kroz etničku, rasnu, versku, a u poslednje vreme sve više i kroz političku i seksualnu netoleranciju. U tu svrhu, veliki broj društvenih činilaca, neretko i sama država, sistematski i metodično nastoje da relativizuju kako srpski fašizam kroz istoriju, tako i egzistirajuće modernizovane i preobučene nove političke i parapolitičke pokrete i grupe koji se na osnovu svojih reči i (ne)dela mogu svrstati u fašističke. Ovakvoj klimi u društvu, u velikoj meri je doprinela revizionistička politika u odnosu na pojedine vojno-političke pokrete iz Drugog svetskog rata, koji su prema istorijskim činjenicama bili u službi okupatorskih snaga i fašizma uopšte, a pod providnim plaštom srpskog patriotizma.”

Upravo je u tome i velika razlika između Srbije i Hrvatske. Dok su takve pojave ondje mnogima i te kako poželjne, one su u Hrvatskoj sasvim nepoželjne i ne toleriraju se niti ih država pothranjuje. Zaluđenih i ekstremnih pojedinaca i grupica bit će uvijek, ali nisu ni najmanje tako organizirani kao u Srbiji, i još uz prešutnu političku potporu.

Stoga svima koji je nisu čitali, ali i za podsjećanje, i te kako stoji preporuka za knjigu “Tajni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću” američkog povjesničara Philipa J. Cohena koja je prije 15 godina izašla i u Hrvatskoj. U njoj autor ističe zapanjujuću sličnost između srpske povijesti u Drugom svjetskom ratu i suvremenih događaja. Jer je današnja povijest u Srbiji često zapravo mitologija koja prikazuje Srbe kao sinonim za protunacistički otpor, a Hrvate i bosanske muslimane kao sinonime za pronacističku kolaboraciju. Nasuprot tome, ovaj američki povjesničar dokazuje da je glavnina srpskog političkog, intelektualnog i vjerskog vodstva naširoko surađivala sa silama Osovine te sudjelovala u holokaustu protiv židovske zajednice u Srbiji. I dodaje kako je u NDH ustaški poredak bio široko odbačen ne samo od Srba, nego i od muslimana i Hrvata, koji su masovno sudjelovali u partizanima. Nakon povlačenja Nijemaca iz Srbije, kaže Cohen, desetine tisuća tamošnjih četnika pristupile su partizanima, što je pridonijelo i pokolju zarobljenih kod Bleiburga. Njegov je zaključak da je jedan od razloga zašto je Tito dopustio taj pokolj to što je htio zadovoljiti “srpski nagon za puštanjem krvi” i tako pojačati privrženost Srbije komunističkom pokretu.

Ili, nemoguće je danas očekivati neku novu Srbiju u kojoj u vlasti egzistira Miloševićeva Socijalistička partija Srbije, na čijem je čelu upravo spomenuti Dačić, njezin glasnogovornik iz Miloševićeva fašističkog doba. Bez defašizacije Srbije, na istoku ništa novoga.