Izložba hrvatske naive

Hrvatska se poslije besramne presude Haaškog suda vukovarskoj trojci može, kao i za rata, okupljati, paliti svijeće i moliti krunice. Političari koji su, hrvatski naivno, vjerovali u nepristranost Haaga, koji su ga gotovo pretvorili u glavni grad Hrvatske, najednom su se uzvrpoljili, neugodno iznenađeni odlukom institucije koju su pretvorili u svojevrsno zlatno tele.

Svi naši pokvarenjaci  od običnih "političkih majmuna", novinara, različitih "boraca za ljudska prava", do zlatoustih sveučilišnih profesora  koji su godinama taj sud branili mimo svake pameti i svakog poštenja, koji su ga veličali kao neporecivi hram pravde i pravednosti, sada šute. Dok vlast u Zagrebu ogorčenom puku obećava nemoguće: "Sudit će im Hrvatska!", Beograd i njegovi politički patroni mogu slaviti.

Nije trebalo biti politički genij pa da se uvidi da Haaški sud neće biti ono što je Hrvatska očekivala, vjerujući da je on osnovan "da sudi agresoru". Drakonska presuda generalu Tihomiru Blaškiću ne samo da je prenerazila, ona je i upućivala kamo Sud smjera. Sumnjičenje gotovo cjelokupnog hrvatskog generalskog zbora i cjelokupnog političkog vrha za "zločinački pothvat" upućivali su na to još više.

Dječje kazne trojici JNA oficira čija je vojska razorila, pobila i protjerala Vukovar srušile su i gotovo sve dvojbe o pravoj prirodi Haaškog suda. Taj se sud pokazao svim onim što su njegovi hrvatski apologeti uvjeravali da nije. Pokazao se kao politički sud čije su presude u funkciji politike, u zabašurivanju, pa i krivotvorenju uzroka rata, potiranju razlike između agresora i napadnutog, izjednanačavanju krivnje za rat te za pisanje neke dogovorne povijesti i na temelju nje "stvaranja mira" na tzv. zapadnom Balkanu.

Poslije knjige Florence Hartmann, bivše glasnogovornice haaškog tužiteljstva, i skandalozne presude vukovarskoj trojci, vraćen je legitimitet "teoriji zavjere". Ako je bivša glasnogovornica naznačila da postoji tajno i "zavjereničko stvaranje historije", Haaški je sud svojim (posljednjim) presudama nije demantirao. Pače. Sloboda Miroslavu Radiću i pet godina zatvora Veselinu Šljivančaninu iritantne su svima koji su patili s Vukovarom, koji su gledali otresita Šljivančanina dok u Vukovarskoj bolnici, bahat i pun sebe, odlučuje o životu i smrti. Dok mu taj sirovi oficir maše prstom ispred nosa i unosi mu se u lice izaslanik svjetske moći, Cyruce Vance, šuti, a teritorijalci zlurado trljaju ruke,  kupe ranjenike i trpaju ih u kamione za Ovčaru!?

Presudom da u Srebrenici "nije bilo genocida" i da u Vukovaru nije bilo povezanosti oficira JNA s domaćim i s pridošlim četnicima i sa zločinom na Ovčari, zapravo su amnestirane i Srbija i JNA. U Haagu se izgleda sudi onima "koji su razbijali Jugoslaviju". Najprije Hrvatskoj (ma koliko to našim zagovornicima Haaga bilo suludo i paranoično), koja je glavni krivac za raspad Jugoslavije. Zar to što u Haagu nema Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića te ostalih iz vrhuške JNA, ne govori dovoljno kakvu su percepciju o Jugoslaviji i Hrvatskoj imali i imaju moćnici svjetskih "tajnih društava"?

Da Mile Mrkšić nije postao zapovjednikom onoga što se zvalo "vojskom RSK", najvjerojatnije bi i on dobio minimalnu kaznu. Moguće je da je 20 godina dobio zbog spomenute percepcije, gdje je vlast tzv. RSK doživljena kao skupina političkih budalaša koji su svojom nerazumnošću, tj. odbacivanjerm Plana Z-4, utrnuli i posljednju mogućnost postojanja Jugoslavije u malom te tako navukli bijes onih kojima je do toga bilo stalo. Da su pristali na Z-4, moguće je da ni Milan Babić, ni Milan Martić, ni Mile Mrkšić ne bi bili u Haagu. Hrvatska se vlast nakon presude vukovarskoj trojci može zlovoljno češati iza vrata kada se, kada je to trebalo, nije češala po glavi.